Mingus Mingus Mingus?

Svatko tko se zainteresira za jazz i malo zagrebe ispod njegove površine u nekom trenutku susresti će se s Charlesom Mingusom. Po Lincolnu Collieru (Istorija džeza, 1989.; The Making of Jazz) Mingus je muzičar koji je odlično poznavao povijest jazza jer je kroz karijeru svirao s najistaknutijim predstavnicima svih njegovih stilova. Bio je jedan od tehnički najpotkovanijih solista na kontrabasu a uz to i aranžer te vođa talentiranih muzičkih sastava. Njegovo vodstvo i aranžmani bili su usko vezani uz kolektivnu improvizaciju - navodno bi tijekom izvedbe hodao od muzičara do muzičara i davao bi im upute što da sviraju i rade, a rezultati su bili odlični. U vezi muzike bio je beskompromisan i u takvim situacijama do izražaja je dolazila njegova nagla i teška narav. Agresivnih ispada nisu bili pošteđeni niti članovi njegovih sastava. Drugim riječima, Mingus je bio velika i kompleksna ličnost jazza, a kada takav macan još napiše i autobiografiju, to se ne propušta.

Za Mingusovu autobiografiju prvi put sam čuo za vrijeme studija, dok sam s kolegom razgovarao o potencijalnim temama za seminarski rad. Bilo je to za kolegij koji je tematizirao odnos fikcije i zbilje - njegova je autobiografiju navodno bila zanimljiv primjer jer se opirala jednostavnoj klasifikaciji te je podrivala uobičajena očekivanja od autobiografije (žanra koja se upravo nalazi negdje na razmeđi fikcije i zbilje). Cijela stvar djelovala je interesantno, ali pronašavši drugu temu za seminarski rad ubrzo sam na cijelu stvar zaboravio. No, prije nekoliko mjeseci, tijekom perioda intenzivnijeg slušanja jazza u knjižnici sam gledao policu s autobiografijama muzičara i ugledao naslov ‘Gore nego psetu: Svijet po Mingusu’ (Beneath the Underdog: His Worls as Composed by Mingus). Relativno novi prijevod Saše Dracha u izdanju riječkog Ex Librisa (2021), uz samo djelo bio je opremljen s više eseja i diskografskim informacijama. Bilo je to dovoljno da obnovim interes te da posudim knjigu.

Što očekivati od autobiografije jazz glazbenika? Što se mene tiče, očekivao sam nešto refleksije o muzici i kontekstu u kojem je svirana, neizbježna iskustva s rasizmom, ali i epizode o osobnom životu. Iako je autobiografija naposljetku sadržavala sve od navedenih tema, način na koji su iznesene i njihov pojedinačna zastupljenost višestruko su mi narušili očekivanja. Mingus autobiografiju otvara s kratkim poglavljem dijaloga s psihoterapeutom u kojem govori da postoji više Mingusa, što djeluje obećavajuće, najavljujući refleksivno i složeno djelo. Nakon toga perspektiva se mijenja i Mingus nam priča o sebi kao o nekome drugome, o ’njegovom malom’, što će se održati kroz trajanje knjige. Kao pripovjedač, on se poigrava pa ponekad navodi da je nešto savjetovao svojem malom, što već naznačuje drugačiji tretman autobiografije.

Svoje djetinjstvo izlaže više-manje kronološki pa saznajemo o njegovom ‘miješanom’ identitetu zbog kojega se nigdje do kraja nije uklapao i o kompliciranom odnosu sa roditeljima. U pogledu muzike, Mingus piše o tome kako mu je prvi instrument bio violončelo te da je počeo sa klasičnom glazbom ali se zbog više faktora kasnije prebacio na kontrabas i usmjerio prema jazzu (djelomično zbog rasizma). Paralelno s tim pričama koje kao da prate kronologiju stasanja jazz glazbenika idu priče o ljubavnim odnosima, od djetinjstva pa nadalje. Ljubav je ispočetka romantizirana, a zaljubljenost prožeta zabranama i nemogućnostima. Nakon 80-ak stranica, kada Mingus ispripovijeda svoje djetinjstvo, primat preuzima ’ljubavni’ dio koji postaje sve bliži pornografiji, baziran na eksplicitnim opisima seksa i veličanju Mingusove seksualne moći.

Na prvi mah cijela stvar djeluje kao samo jedna od epizoda, primjerice, poput vrlo eksplicitne anegdote o ljubavničkim savjetima koje je dobio od oca Buddyja Colettea djeluje kao jedan korak u odrastanju. Ima tu nekoliko epizoda o razgovorima s drugim muzičarima i rasizmu, kao recimo odlična epizoda razgovora s njegovim prijateljem Fatsom Navarrom u kojoj se oštro kritizira položaj crnih jazz muzičara u odnosu na bijele. Također ima epizoda u kojima piše o svirci s drugim velikanima. U jednoj od njih odaje priznanje Charlieju Parkeru te navodi da je tijekom svirke stavio svog sina na podij među saksofoniste i rekao mu da viče ime svog najdražeg izvođača (Duke Ellington) pored muzičara koji mu je najbolji. Ali takav je materijal prisutan samo u tragovima. Dominira seks - kao simbol potencije, kao način da stekne novac od dobrostojećih žena te, naposljetku, kao način da se stekne moć kroz svodništvo budući da je ne može steći kao crni glazbenik.

Trenutak kada Mingus postaje svodnik djeluje kao logični nastavak te fiksacije te nudi ključ za njeno razumijevanje. Navedeno eksplicira Mingusov prijatelj koji je svojim poslom uspio steći veliko bogatstvo i niz nekretnina u San Franciscu. Svodništvo je po njemu način da se osveti impotentnim bijelcima i da se uzme ono što je njihovo. Iskorištavanje žena u cijeloj priči ne spominje se kao problem. Repetitivnost spomenute tematike vjerojatno nam ukazuje na značajan moment svakodnevnice Mingusa kao jazz glazbenika i odabir da se piše o seksu umjesto o npr. muzičkim temama sam po sebi nije problematičan. No način izlaganja koji uključuje pretjerivanje sve više ukazuje koliko je nepouzdano ono o čemu se čita. Iz stranice u stranicu sve je jasnije da su granice između toga što se stvarno dogodilo i što je Mingusova fantazija zamagljene. Fantazija je ovdje prigodna riječ jer kako tekst odmiče, sve se više razvija svojevrsna Mingusova ‘svodnička utopija’ u kojoj istodobno uživa materijalne blagodati svodništva i ljubav žena koje podvodi. Takav odabrani smjer vjerojatno je razlog zbog kojeg njegova knjiga prema nekim navodima podriva klasični teleološki model autobiografije u kojoj se pri kraju protagonist na neki način samoostvaruje, doživljava spoznaju, nadilazi prethodnu situaciju ili navike.

Moja je interpretacija da Mingus bira fantaziju kao način sučeljavanja s frustrirajućom stvarnošću, u kojoj kao talentirani pojedinac ne dobiva ono što zaslužuje iz niza razloga - od slabe plaćenosti glazbenika općenito pa do rasizma koji ga prati na svakom koraku. U tom smislu, Gore nego psetu može biti čitana kao psihološka fikcija u kojoj je protagonist i nepouzdani pripovjedač jazz glazbenik koji se obračunava sa svijetom povlačeći se iz njega u fantaziju. Međutim, spomenuti eskapizam po meni knjigu čini slabijom - ovdje ne postoji obećana kompleksnost s početka knjige. Dominira samo ‘jedan’ Mingus, onaj koji želi kontrolirati, koji mistificira umjesto da pokaže sklonost prema refleksivnosti. Vjerojatno najslabiji dijelovi su upravo nekritički momenti Mingusovog veličanja sebe u različitim kontekstima, od snage, potencije i seksualnih pothvata pa do tvrdnji o vlastitoj prosvjetljenosti. Moglo bi se argumentirati da zaokret prema fikciji knjigu može učiniti boljom, jer subjektivnost fikcije ponekad može bolje istaknuti ‘istinu’ o kojoj se priča. U ovom slučaju to se ne događa. Subvezija forme izostankom kretanja ili rasta može funkcionirati u fikciji, no Mingusovim zapadanjem u solipsizam dokida se potencijal teksta. Posljedično, on iz stranice u stranicu gubi snagu.

Što se dijela o svodništvu tiče, negdje sam pročitao da je inicijalni rukopis knjige bio višestruko veći i da je taj dio naglašen uredničkom odlukom. Kako god bilo, kao čitatelj u nekom trenutku izgubio sam interes. Knjiga definitivno ima svoje momente ali iz moje perspektive kao cjelina djeluje promašeno, bez obzira na to u koji je žanrovski pretinac stavili. Nedostaje joj epizoda poput one o Fatsu Navarru, epizoda koje ‘udaraju jako’ bez obzira na razinu njihove fikcionalnosti. No mogu li o tome pisati ako sam zapravo odustao od čitanja knjige? Ostalo mi je 70-ak stranica - promatrao sam knjigu tjednima kako leži na rubu kauča a primao sam je u ruke jedino dok su je djeca u igri bacila na pod. Knjiga se postepeno stopila s ostatkom kućnog inventara poput nekakve kič-dekoracije koju prestanemo primjećivati netom nakon postavljanja u životni prostor.

Dugo sam robovao mazohističkoj ideji da čitanje knjige treba dovršiti. Osim što si ovo mogu priuštiti jer pišem više-manje za sebe, za čitanje u ovom slučaju vrijedi poznata usporedba s putovanjem u kojem cilj nije toliko važan. Nije da nisam putovao, samo je moj put završio nešto prije. Bilo je dobrih momenata, bilo je i loših, a završetak puta bio je jasan kada sam usput primio neku drugu knjigu, pročitao nekoliko stranica i osjetio pravi interes, entuzijazam. Tako da ću Mingusovu autobiografiju bez grižnje savjesti vratiti u knjižnicu a u međuvremenu razmišljam hoću li pustiti Mingus Ah Um, Tijuana Moods ili možda Blues and Roots. Svaki od navedenih LP-jeva posjeduje energiju koju Mingus nije uspio prenijeti u svoju autobiografiju. Ironično, Mingus-autobiograf mogao bi mnogo naučiti od Mingusa-aranžera o načinu korištenja više glasova da se stvori kompleksnije djelo.