Stari auto

Jedna od odličnih stvari u vezi interneta je da nam omogućava da pronađemo informaciju koju smo zapamtili u konturama. Čak i da nam potraga ne uspije odmah, činjenica da se nove informacije akumuliraju iz dana u dan obećava da ćemo jednog dana vjerojatno uspjeti. Navedeno potvrđuje moje nedavno iskustvo. Sjetio sam se jedne minijature koju sam učio svirati na klasičnoj gitari prije više od dvadeset godina. Jedino što sam zapamtio je da je bila ‘programatska’ i da je imitirala auto. Znam da sam je nekoć bezuspješno tražio i naposljetku odustao. No, u međuvremenu je prošlo mnogo godina i odlučio sam ponovno pokušati. Upisavši u tražilicu nekoliko ključnih riječi među prvim rezultatima pojavila se snimka nekog klinca kako svira pjesmu koja se zove ‘Stari auto’. Unatoč šlampavoj izvedbi, već u prvim sekundama snimke bilo je jasno da je to stvar koju tražim.

Saznao sam da je Stari auto dio ciklusa od šest minijatura za djecu (Six Children’s Pieces/Six Pieces Enfantines) koje je skladao Dušan Bogdanović. Pomoću tih informacija ubrzo sam našao i notni zapis pjesme te sam je pokušao odsvirati. Pjesma počinje isprekidanim tonovima (oktave odsvirane u staccatu) koji sugeriraju probleme pri paljenju automobila. Nakon toga kreće poigravanje ritmom – stvara se kontrast između fraza s neprekinutom nizom tonova (auto se kreće) i onih s isprekidanim nizom (auto zastajkuje). Završetak čini ubrzavanje do ‘pune brzine’ s naglim zaustavljanjem. Iza te ‘priče’ krije se zapravo tehnička etida za desnu ruku u kojoj isprekidanost sprječava da postane preteška. Svirajući je iznenadio sam se koliko mi te fraze djeluju poznato, kao da su mi unatoč proteku vremena ostale u prstima. Susret s glazbom potaknuo mi je i sjećanje na razdoblje kada sam tek počinjao svirati gitaru.

Bilo je to tijekom srednje škole, kada sam otkrivao rock pa mi je sviranje gitare počelo biti zanimljivo. Prvi instrument bila mi je klasična gitara koja je godinama skupljala prašinu kod bake i djeda. Kada bih navratio do njih, povremeno bih je uzeo i prebirao tonove na nekoliko korodiranih žica koje su kroz godine ostale čitave. Vjerojatno bi i ostalo na tome da me jednom nije vidio stari pa je gitaru odnio na servis. Ispostavilo se da ju je nekoć i sam svirao. Nakon servisa, gitaru je s novim žicama i mašinicama za štimanje donio kući te pronašao neke stare rokovnike u kojima je zapisivao akorde pjesama. I tako je krenulo - prvi akordi, prebiranje, sviranje sinkopiranog ritma trzalicom, prvi bare, dešifriranje tabulatura i sviranje uvodnih taktova Stairway to Heaven, kasnije prvi distorzirani riffovi na električnoj gitari… Svaki korak na tom putu doživljavao sam intenzivno i sve gitarsko bilo je obavijeno velom obećanja i neistraženosti.

Kada sam tek počinjao, u nedostatku ‘gitarističkih’ poznanstava, iskorištavao sam ono što mi je bilo na raspolaganju. Jedan od bitnih doživljaja bio mi je odlazak u gitarske dućane. Nije se radilo o pukoj kupovini - a kupovale su se naravno sitnice poput žica i trzalica – za mene je to bio svojevrsni društveni događaj, traženje socijalizacije te možda i mentorstva. Ponekad bih visio u Fenderu, gledajući gitare ali zapravo sam se nadao razgovoru ili nečijoj dobroj svirci. Sjećam se da sam s jednim od prodavača, Vanjom znao pričati o Hendrixu i o sviranju općenito, a on bi koji put na moju radost demonstrirao i neki riff. Te su naizgled efemerne situacije za mene posjedovale težinu i utisnule su mi se u sjećanje. Za neke od razgovora mogu se sjetiti gdje smo se točno nalazili u dućanu dok smo pričali ili čak kupaca koji su u međuvremenu isprobavali gitare.

Uz Vanju, iz tog vremena sjećam se i Tomeka. Dok se Vanje sjećam kao flegmatičnog, smirenog lika, Tomek mi je u sjećanju ostao kao energičniji. Tamnoput, kratke kovrčave kose nalikovao mi je pomalo stereotipu španjolca. Isticao se i njegov polupromukli glas koji kao da mu je davao određeni autoritet. Prilikom jedne kupovine saznao sam da drži instrukcije iz gitare i zainteresirao sam se. Dogovorio sam termin ne znajući što točno očekivati od instrukcija. Ispostavilo se da je Tomek bio ‘klasičar’. Rekao mi je da je završio srednju glazbenu školu za gitaru, pa je u instrukcijama bio dosta fokusiran na aranžmane za solo gitaru. Otkrio mi je niz lijepih stvari – aranžman Joplinovog Entertainera iz neke ragtime/blues pjesmarice, Tarregine minijature (Adelita, Lagrima), Milongu Jorgea Cardosoa, ali i spomenuti Stari auto.

Svirajući Stari auto, prisjećam se momenata na instrukcijama dok mi je Tomek pokazivao prstomet i dok smo polako prolazili kroz stvar sekciju po sekciju. Uz to u sjećanju mi oživljava i prostor njegovog stana na Krugama gdje sam dolazio na instrukcije. Instrukcije su se održavale u jednoj većoj prostoriji ispunjenoj starijim namještajem. Jedna je polica funkcionirala kao pregrada između dnevnog boravka i prostora namijenjenog za instrukcije. Tijekom instrukcija Tomek se često tim prostorom kretao, nestajući iza pregrade, vjerojatno obavljajući neke sitnice tijekom moje borbe s muzikom na kojoj smo radili. Često je djelovao nekako napeto, pomalo nabrijan - sjećam ga se kako se kreće svojim stanom dok mu kapljice znoja polako izbijaju na čelu. Pomislio sam da je pomalo čudan ali se nisam time zamarao jer bio sam previše fokusiran na zadatke koje mi je zadao pokušavajući odsvirati dio pjesme na kojoj smo radili.

Tomek nije bio formalan tip, dao bi mi da se ostanem kod njega nakon isteka sata instrukcija. Zadržavao bih se dok su mu drugi učenici dolazili na instrukcije te bi se postepeno formirao kružok. Sat vremena instrukcija vrlo se lako moglo produžiti na dva ili više. Tada sam imao priliku upoznati druge klince koji uče svirati, podružiti se ali i odmjeriti vlastitu vještinu s njihovom. U to vrijeme uvijek je bila prisutna ta pomalo smiješna kompeticija, vjerojatno izraz nesigurnosti ali i ega koji je tražio priznanje. U jednoj od tih grupnih situacija Tomek nam je demonstrirao improvizaciju – dao nam je upute o akordima koje trebamo prebirati te je preko toga polako počeo graditi improvizaciju. Zatvorenih očiju zasvirao je polaganu melodiju koju bi onda prekinuo nekim bržim nizom tonova. Pretpostavljam da je kombinirao akordne tonove, tj. arpeđa s bržim pasažima u kojima je koristio melodijske motive. No mi o tome još nismo imali pojma, odsvirano je za nas bio nalik na alkemiju. Samo smo se pogledavali u zanosu i divljenju.

Uvijek sam se s instrukcija vraćao s pozitivnim iskustvom, novim saznanjima iz razgovora i nekom pjesmom na kojoj smo radili. Iako nikad nisam bio toliko fokusiran na klasičnu gitaru, instrukcije su mi definitivno otvorile vrata tog svijeta. No to nije dugo potrajalo. Jednog je dana Tomek napomenuo da će uskoro morati na put. Budući da sam mu unaprijed platio za četiri sata instrukcija te da smo odradili samo jedan od tih sati, rekao je da će njegov prijatelj Adam odraditi ostatak, te mi je dao njegov broj. Bilo je to posljednji put da sam ga vidio. Naknadno sam u Fenderu pitao Vanju zna li što je bilo s Tomekom i dobio sam neki neodređeni odgovor, pomalo ironično usmjeren prema cijeloj situaciji njegovog odlaska. No zbog te neodređenosti sjećanje mi je nejasno – čini mi se da je spomenuto da je otišao u Španjolsku raditi kao DJ. Nakon Tomekovog nestanka, kontaktirao sam Adama koji je vrlo brzo dao do znanja da nema nikakav dogovor o odrađivanju preostalih sati instrukcija.

Sada pomišljam kako Tomekov nestanak djeluje poput rupture koja je obilježila moje daljnje učenje sviranja gitare. Naposljetku sam krenuo na instrukcije kod Adama, koji je bio odličan gitarist ali to, kao i svi kasniji pokušaji instrukcija nije potrajalo. Za to je postojalo više razloga. Odlazak na instrukcije bio je skup i naporan jer u mojem je slučaju zahtjevao putovanje u Zagreb ili dulje zadržavanje u gradu. Također, ponekad sam osjećao kao da s obzirom na uloženo na instrukcijama nisam dobivao dovoljno. Orijentirao sam se na učenje materijala sve dostupnijih preko interneta, jer sam imao kontrolu nad time koliko i što učim. Na taj način naučio sam mnogo ali i dalje nisam uspijevao održati kontinuitet.

Što se više ona inicijalna neistraženost gitare smanjivala, rasla je ambicija koju nikada nisam uspio transformirati u održivu rutinu. Ganjanjem kompetentnosti zanemarivao sam kreativnost i naposljetku postajao demotiviran. Vođen impulzivnošću, šarao sam različitim stilovima i materijalima, no bez ograničenja upoznao sam se sa svime po malo, ali bez potrebne dubine. Kao vlastiti učitelj nisam se doveo do razine sviranja kojoj sam se nekoć nadao. Mogu se jedino pitati koliko bi drugačija moja putanja bila da me netko usmjeravao kroz duži rok. No odgovor na to pitanje naposljetku nije bitan. Svejedno sam svirao i napredovao iako taj napredak pomalo podsjeća na spomenuti Stari auto, koji malo krene pa stane, no bitno je da se ipak nastavlja kretati.

Svega navedenog se prisjećam u nekom novom kontekstu, kada posao i obitelj ostavljaju manje vremena za sviranje nego ikad prije. Stoga u trenucima dok uzimam gitaru ne stvaram ambiciozne planove već biram nešto što će mi predstavljati gušt u tom trenutku. U posljednje vrijeme, u nedostatku mogućnosti za grupno sviranje biram klasičnu gitaru. Sviranjem nekoliko solo aranžmana osjećam da se mogu izraziti i uživati u glazbi istovremeno. To je pristup koji se može uklopiti među ostale obaveze i može funkcionirati uz djecu koja su uvijek tu negdje, u blizini. Glede djece… Prije nekoliko dana čitao sam slikovnicu klincima u vrtiću i svidjelo mi se, a čini se da sam uspio dobiti i njihovu pozornost. Razmišljam da bih mogao to ponoviti, ali pričanjem kroz muziku s nekoliko Bogdanovićevih minijatura sugestivnih imena (Medvjed, Vjeverica, Stari auto) i šaljivih momenata koji se mogu dodatno naglasiti izvedbom. Učinio bih to bez ikakvih očekivanja ali u pokušaju da prenesem malo magije koju sam ja nekoć osjećao.

Pitam se što je s Tomekom danas i kakav je njegov odnos prema sviranju… Svira li uopće ? Dok sam kod njega pohađao instrukcije, na internetu sam pronašao stranicu s notnim zapisima pjesama za klasičnu gitaru i nadobudno ih isprintao. Većinom su to bile stvari inspirirane flamenkom i ‘maurskim stilom’ – Tarrega, Albeniz i sl. Htio sam pokazati te note Tomeku kao potencijalni materijal za naše instrukcije. Ali kada sam mu dao fascikl s notama on je pretpostavio da sam mu ih poklonio, zahvaljujući uz komentar kako će to svirati jednog dana kada će biti stariji. Zbunjen sam gledao kako odlaže fascikl na kauč i nisam rekao ništa. Koliko je vjerojatno da je taj fascikl preživio sve ove godine te da je ponovno otkriven na nekoj prašnjavoj polici? Zamišljam Tomeka kako u noćnim satima prebire po tim notama pa naposljetku sjeda i zasvira Tarregu.