Želja za pisanjem kod mene se javlja pomalo kompulzivno. Kao da mi se utaborila u podsvijesti i uporno iskače iz nje podsjećajući me na svoju prisutnost. Svaki put dok se javi pokušaji mi završe paralizom zbog preambicioznih ideja ili beskonačnih prepravaka jednog te istog teksta. Nakon što mi motivacija potpuno ishlapi na sve zaboravim do iduće prilike. Jedan od razloga za takav ishod leži u spisateljskoj nerealiziranosti s kojom sam se opterećivao još od faksa, zbog koje sam postao idejno limitiran na kritiku pročitanog ili pogledanog. Takva me tendencija samo gušila i sprječavala željeni kontinuitet.
Rješenje za taj problem pronašao sam nakon što sam nabasao na jedan blog. Postovi autora bloga nisu skrivali osobnu perspektivu, bilo je mjesta za slobodno asociranje te unatoč nepretencioznosti bili su zanimljivi. U toj blogovskoj slobodi koja je mogla biti esejistička ili pak prevagnuti na fikciju prepoznao sam ‘glas’ koji mi trenutno odgovara, a u objavljivanju postova način kako da neki tekst zaključim i krenem dalje. No, da spriječim ‘vječno vraćanje istoga’ ostalo mi je razračunati s pitanjem motivacije za pisanje. Odgovorio bih na njega pišući o filmu kojem sam se u posljednje vrijeme često vraćao.
Radi se o Patersonu (2016.) Jima Jarmuscha. Paterson nije film koji će biti navođen na užoj listi Jarmuschevih najistaknutijih ili najboljih filmova, ali definitivno je jarmuschovski. Mislim na minimalizam u postupku i pripovijedanju koji svejedno proizvode višak značenja, možda u skladu s onim što Paul Schrader navodi kao obilježje transcedentalnog filmskog stila koji pripisuje Dreyeru, Bressonu i Ozuu. Kadrovi u filmovima Jima Jarmuscha su dugi, rakurs je fiksan, nedijegetska glazba je rijetka. Priča je oslobođena velikih prevrata te umjesto narativne tenzije prevladava fokus na svakodnevne, male događaje, dok ozbiljnost potkopava suptilna ironija spram likova i situacija. Takvim je prosedeom Jarmusch režirao film o tjedan dana života vozača autobusa u New Jerseyju koji je ujedno i pjesnik.
Patersonova (Adam Driver) je svakodnevnica dočarana nizom poglavlja koja su podijeljena po danima u tjednu. Svaki dan svjedočimo njegovoj rutini, od buđenja i vremena provedenog na poslu, trenutaka provedenih sa ženom do večernje šetnje sa psom do obližnjeg kafića - i postepeno sve bolje upoznajemo Patersona i ljude kojima je okružen. Ono što se kod Patersona ističe je da slobodne trenutke u danu koristi da piše poeziju. Iako je u društvenim situacijama suzdržan i poluartikuliran, pjesme mu djeluju kao kompenzacijski mehanizam i zrače slobodom. Paterson je prikazan kao osoba koja je prisutna, uvijek receptivna za poetsko, pronalazeći ga u najrazličitijim momentima svakodnevnice.
Sam čin stvaranja u filmu pomalo je mistificiran. Njegovi su stihovi recitirani uz nedijegetsku glazbu u najrazličitijim momentima filma stvarajući patetični ugođaj. Time se stvara dojam da je pisanje pjesme ‘diktat’ trenutne inspiracije koja se događa spontano i bez poteškoća bilo tijekom radnog dana ili u dokolici. No i uz takvu romantizaciju stvaralačkog procesa mislim da film djeluje kao poticajna meditacija o tome što je zapravo bitno u stvaranju. Moment koji omogućava interpretaciju u tom smjeru javlja se tijekom svojevrsne prekretnice u filmu. Paterson kao samozatajan pjesnik prilično konzervativnih nazora spram tehnologije pjesme je zapisivao u bilježnicu. Jedina čitateljica njegovih pjesama bila je njegova žena Laura (Golshifteh Farahani). Laura koja u svojoj otvorenosti djeluje kao Patersonov antipod, nagovara ga da fotokopira bilježnicu kako bi je odnio izdavaču, te da poeziju ‘podijeli sa svijetom’. Međutim, nakon te rasprave bilježnica ostane u prostoriji sa njihovim psom te je pas potpuno uništi.
S bilježnicom su uništene sve napisane pjesme i to kod Patersona izaziva krizu. Žalovanje ga navede na šetnju do omiljenog mjesta u gradu, pokraj poznatih slapova (Great Falls of the Passaic River), gdje se događa scena koja nalikuje na zen koan. Paterson sreće japanskog pjesnika te u njihovoj razmjeni istovremeno demonstrira poznavanje poezije (primjerice njujorške škole i poezije Williama Carlosa Williamsa) i pjesnički senzibilitet ali tvrdi da nije pjesnik. Reakcija japanskog pjesnika koji naslućuje što se krije onkraj Patersonove suzdržanosti je teatralni ‘a-ha’. Istim riječima i završava njihov susret nakon što Patersonu pokloni praznu bilježnicu.
Završni a-ha u toj konverzaciji djeluje kao apsurdni, dadaistički završetak komunikacije, ali može se interpretirati i kao signal usmjeren na nešto neverbalno, onkraj racionalnog. Paterson je bio zaokupljen gubitkom zapisanog, pjesama koje je akumulirao kroz duži vremenski period i koje je naposljetku poželio podijeliti sa drugima. Također je naveo da ’nije pjesnik’ ali na način koji sugerira opterećenost idejom o identitetu kroz objavljivanje i legitimaciju. No akumulacija i legitimacija djeluju neautentično za njega koji je kroz film prikazan jednostavno ’tu i sad’ za poetsko i posvećen samoj aktivnosti pisanja. Prazna bilježnica koju je dobio može sugerirati potencijal trenutka u kojem se nalazi i podsjetiti na ono bitno. To me dovodi i do vlastitog pisanja. Umjesto suvišnih pitanja i opterećivanja izvanjskom legitimacijom, fokus bi trebao biti na aktivnosti. Drugim riječima, moto za pisanje ovog bloga mogao bi glasiti - ne zašto, ne za koga, već - biti.