Plimni val zapljusnuo je svijet. Plimni val generativne umjetne inteligencije. Nakon što smo protrljali oči dočekao nas je svijet novih mogućnosti i sve bržih promjena. Od potencijalnih optimizacija i inovacija pa sve do deep fakea i halucinacija, teško je na dnevnoj bazi izbjeći rasprave o prednostima i nedostacima korištenja genAI-ja. Osobno, u privatnom i u poslovnom kontekstu sve češće koristim AI prompt za informiranje, pomoć u razmišljanju i rješavanju određenih zadataka. Unatoč prompt engineeringu, kroz memosferu povremeno saznam za neki smiješni AI flop. Dok, neki tvrde, internetskim sadržajem sve više dominira AI slop. Ta AInflacija dogodila se naglo i, moglo bi se reći, AI je došao da ostane. Nisam kompetentan za predviđanje razmjera utjecaja te revolucije, ali osjećam potrebu da zapišem pomiješane dojmove koje mi je izazvala.
Cijela mi stvar izaziva deja-vu, podsjećajući na 2000-te i pojavu pametnih telefona, društvenih mreža i streaming servisa. Navedene su tehnologije prodrle u našu svakodnevnicu restrukturirajući je, donijevši brojne pogodnosti ali i svojevrsnu cijenu koje možda ponekad nismo svjesni. Jasno mi je da svaka tehnologija sa sobom nosi mogućnosti ‘pozitivne artikulacije’, svojevrsni emancipacijski potencijal, ali mislim da ih sve valja promatrati u njihovom izvornom kontekstu, gdje dolaze ruku pod ruku s kapitalizmom. Kada se priča o tome da AI donosi vrijednost, prvenstveno se misli na profit. I to je dogma koja se ne kritizira, kojoj se sve ostalo prilagođava. Kao software developer toga sam neizbježno svjestan na dnevnoj razini.
GenAI iz dana u dan sve je bolji u generiranju i analizi koda kao i u davanju savjeta. To potencijalno povećava produktivnost, pa se korištenje AI-ja spominje kao strateški cilj radi ‘postizanja konkurentnosti’. S druge strane, jasno je da korištenje genAI-ja zahtjeva ljudski nadzor i verifikaciju, što vrlo brzo stvara dvostruki pritisak, tzv. double bind između poziva na savjesno korištenje i pritisaka na sve veću produktivnost. Posao ‘običnog’ software developera preko noći se promijenio - iščezla je ideja stručnjaka u jednoj domeni jer ono što su neki akumulirali godinama sada je udaljeno za jedan upit. Kod se više ne piše već se pišu promptovi. Kažu, developeri postaju orkestratori koji će imati više vremena za razmišljanje o ‘high-level’ idejama, a manje o ’low-level’ implementacijskim detaljima. Vrijeme će pokazati kako će posao točno izgledati ali mišljenja sam da navedeno ‘outsourceanje’ ima svoje nedostatke.
Fokus na produktivnost nužno vodi sve agresivnijem promptanju i potpunom oslanjanju na genAI. Možda se generiranje koda promptom može promatrati kao samo još jedan korak, nova apstrakcija u odnosu na strojni jezik, no čini mi se da se na tom koraku mijenja nešto fundamentalno. Nova priroda posla pomiče fokus sa razmišljanja, udubljivanja u problem na multitasking, jer zadaci bi se trebali izvršavati puno lakše. Kad pričamo o multitaskingu, na familijarnom smo terenu, jer to je dio ‘duha epohe’, od klikanja po društvenim mrežama do swipeanja po pametnom telefonu. Već je utvrđeno da takva fragmentacija pažnje negativno utječe na našu kogniciju. Rješavanje tog problema se delegira na pojedinca, koji bi trebao razviti vještine za odgovorno korištenje tehnologije.
I zaista, pišući ovo i sam pokušavam formirati stav i plan kako da koristim tu tehnologiju a da ne sagorim i ne otupim. Jer, po svemu sudeći, AI ne ide nigdje. Čak i da nam posao nije zahvaćen tim promjenama, susrest ćemo se s njima posredno. U tom smislu, pitanje AI-ja je sistemska stvar i ako postoje neki problematični momenti, oni neće biti riješeni na individualnoj razini. Kao i, uostalom, problem svih ostalih tehnologija baziranih na ekonomiji pažnje. Interakcija s genAI chatovima dijeli svojstva s tim tehnologijama, uz cilj da se što dulje zadrži korisnikova pažnja radi prikupljanja podataka i njihove monetizacije. Da ostanemo angažirani u korištenju chata ponuđene su nam različite ‘osobnosti’, AI modeli su dizajnirani da nam povlađuju a svaki upit završava potpitanjima koja djeluju poput navlakuše.
Ta će tehnologija nastaviti utirati put prema svakom dijelu naše svakodnevnice. Nedavno sam na jednoj emisiji na TV-u čuo profesora s FER-a da govori o tome kako bi naša skora budućnost mogla izgledati zahvaljujući AI-ju. Ne sjećam se svih detalja ali otprilike - s posla bi nas mogao dovesti samovozeći auto dok gledamo omiljenu seriju na streaming platformi. Kod kuće bi nas vjerojatno dočekao neki pametni asistent, zvučnik - možda i robot i pomogao nam u čemu već trebamo pomoć. Možda ćemo tražiti AI da nam generira strip baziran na knjizi koju volimo. I tako dalje ili možda bolje reći - i tako bliže nekom distopijskom osjećaju. Taj je primjer trebao pokazati koliko je moćan genAI i koliko potencijala ima. Implicirano je da sve navedeno nekako pomaže čovjeku. Na jednom drugom mjestu čitam kako autor tvrdi da nam AI može pomoći da bolje upoznamo sebe. No, treba li nam za spoznaju AI ili možda samo periodički odmak od inflacije tehnologija ‘po mjeri čovjeka’ uz pola sata samoće, bez ekrana?