Kada pomislim na ljetovanje, jedna od prvih ‘kulturnih’ asocijacija su mi filmovi Erica Rohmera. Neki od njegovih klasika smješteni su na moru, u ljetnikovcima obrazovanih i imućnijih pripadnika srednje klase. Dokolica godišnjeg odmora redatelju je očito bila poticajan kontekst za stvaranje novih priča. Udaljeno od uobičajene, rutinizirane svakodnevnice, to razdoblje omogućava odmak od ustaljenih navika te uspostavljanje novih, privremenih rutina. Rohmer u te rutine, prožete rekreacijom i ležernim druženjem, obično oko protagonista polako gradi dramu.

Dok njegovi likovi intelektualiziraju i kontempliraju, realnost koja me je kao roditelja male djece dočekala na ljetovanju bila je dijametralno suprotna. Sve je započelo dramom vriskova, neprestanih pregovora i opominjanja uz nadu da će se, dok se djeca aklimatiziraju, s vremenom izgraditi neka ležernija rutina. Što se tiče onog intelektualnog, to je bilo svedeno na nekolicinu nadobudno uzetih knjiga koje ću čitati ako uspijem ostati budan nakon što djeca zaspe tijekom popodnevnog odmora ili večeri.

U ruksaku su sa mnom na ljetovanje doputovale tri knjige - Zov divljine Johna Krakauera, Novi anđeo Waltera Benjamina te V. Thomasa Pynchona. Benjamin je tu da začini stvar te ga uzeh s idejom da pročitam koji esej u pauzi od čitanja preostale dvije knjige. A krenuo sam s Krakauerom, što je bio manje ambiciozni pothvat ali realnije ostvariv. Zov divljine sam posudio nadajući se da će mi poslužiti kao poticaj za razmišljanje o prirodi, o mladosti i idealima te o odnosu između roditelja i djece.

Radi se o stvarnoj priči o mladiću Christopheru McCandlessu koji se početkom 1990-ih zaputio u divljinu Aljaske da tamo neko vrijeme živi. Zbog nekoliko nesretnih slučajnosti McCandless se iz te divljine nije vratio živ. S pričom sam bio upoznat otprije jer sam pogledao njenu filmsku adaptaciju u režiji Seana Penna. Sjećam se da sam bio prilično kritičan spram McCandlessa nakon što sam prvi puta pogledao film. Nisam shvaćao zašto mu je trebala takva ekstremna situacija da shvati vrijednost bliskosti s drugim ljudima. Barem mi se činilo da film tako sugerira prikazivanjem McCandlessa, usamljenog i bolesnog, dok podcrtava odlomke o bliskosti u Doktoru Živagu, posljednjoj knjizi koju je pročitao. I zašto se trebao dovoditi u toliku opasnost da živi u prirodi umjesto da nađe mirnije mjesto? Mogao je postupiti poput jednog od autora koje je čitao - Henryja Davida Thoreaua, koji je dvije godine živio u šumi pokraj jezera Walden, nedaleko od naseljenog mjesta.

Krakauer je prvi put izvjestio o McCandlessovom slučaju u časopisu Outside te navodi da je nakon objave njegova članka u redakciju počelo pristizati mnoštvo pisama - pozitivnih i negativnih spram onoga što je McCandless napravio. U mnogim kritikama McCandless je smatran jednim od niza sanjara koji su se nakon čitanja Jacka Londona, bez pravih vještina i bez poniznosti spram prirode zaputili u divljinu Aljaske. No, divljina nije piknik. U Zovu divljine, Krakauer pokušava obraniti mladića i njegova djela, te se knjiga čita kao pokušaj shvaćanja njegovih postupaka.

McCandless je od djetinjstva volio provoditi vrijeme u prirodi te je s ocem znao ići planinariti. Čitajući to razmišljam kako i osobno, barem načelno, volim prirodu. Ponekad, a osobito za stresnih razdoblja, boravak u šumi djeluje smirujuće, pomalo terapeutski. Za mene to predstavlja odmak od buke prometnica i bijelog šuma informacija, ekrana i ekonomije pažnje. Kao roditelj razmišljam o tome da bih djeci trebao usaditi naviku provođenja vremena u prirodi ili općenito vani. Po meni boravak u prirodi je djelomično približavanje autentičnosti, povezivanje sa svijetom oko nas na dubljoj razini i s temeljnim sastavnicama našeg života.

Pritom ne mislim samo na prostore poput šuma, planina i polja već i na aktivnosti koje čine našu svakodnevnicu. Promjena okoline i boravak vani može nas učiniti svjesnijima onog što jedemo, više fizički aktivnima, udaljiti nas od komfora i učiniti prilagodljivijima, snalažljivijima. A možda naučimo i neku vještinu te se odmaknemo od fah-idiotizma koji, čini mi se, postaje zlatni standard suvremenosti. Sama migracija na otok tijekom godišnjeg kao da predstavlja korak u tom smjeru, iako ne pretjerano velik. Otok o kojem govorim poznat mi je od djetinjstva i mnogo toga se promijenilo. Svjetlosno zagađenje je veće, izgrađeni su supermarketi, sve je više turista… No mjesto gdje smo smješteni još uvijek donekle pulsira u ritmu prirode. Buka s prometnice nije toliko izražena i večerima se primarno čuju životinje.

I sama promjena okoline je nešto što valja uzeti u obzir - rutina je drugačija te djeca većinom provode vrijeme vani i aktivna su, kupaju se. Promjena rutine i mjesta bila je privlačna i McCandlessu, koji je tijekom fakulteta počeo putovati SAD-om u svom Datsunu, automobilu koji je kupio radeći kao student. Pretpostavljam da je to jedna od draži putovanja općenito - svojevrsni nomadizam s kojim dolazi osjećaj slobode. Ali i neizvjesnosti, koja se očituje kao neka vrsta otvorenosti, potencijala. Navedeno sam najviše osjetio vozeći bicikl. Iako nikad nisam uspio ostvariti ambicioznije putovanje jer su mi se istrošile hrskavice u koljenima, u ranim dvadesetima sam redovito vozio rute od preko sto kilometara. I nekoliko puta sam s prijateljem putovao biciklom na more. Ponijevši malo novaca i robe te vreću za spavanje, spavali smo gdje smo mogli. Prevalivši oko tisuću kilometara unutar dva tjedna, svaki put bi se vratili s mnogo dojmova.

No, takve vožnje biciklom teško su usporedive s McCandlessovim pothvatima i njegovim odlaskom u divljinu. Iako je tijekom vožnji i traženja mjesta za spavanje bilo nekih neizvjesnosti i rizika, oni su objektivno bili zanemarivi. Razmišljam jesam li ikada bio u situaciji koja je prestavljala neki rizik tog tipa. Sjećam se eventualno nekih šetnji šumom, izvan označenih staza. Bila su to definitivno lutanja, ali s malim ulogom. Jednom dok sam tako lutao Medvednicom, s ciljem da propješačim od Zagreba na drugu stranu, do Stubičkih Toplica, znao sam da ću naposljetku negdje doći i da ne uspijem doći na odredište (što sam naposljetku uspio). Moja je divljina više podsjećala na onu Aschenbacha koju Thomas Mann ironizira u Smrti u Veneciji. No čak su i moji pothvati bili nešto što mi se urezalo u pamćenje te su bili potencijalne priče. Kod McCandlessa je bilo uočljivo da nakon samotnih pustolovina pronalazi društvo te prepričava svoje doživljaje - to pripovijedanje kao da je bio dio samog iskustva.

Ali McCandless je bio još radikalniji - nije se radilo samo o pustolovinama. On je bio dijete dobro obrazovanih i situiranih roditelja, te je i sam bio dobro obrazovan. Završio je fakultet, bio je odličan sportaš i talentirani glazbenik na više instrumenata. Drugim riječima, sve čega se prihvatio išlo mu je od ruke. Taj je život odlučio odbaciti nakon što je diplomirao. Kao da je prezreo život u sustavu. Odbio je raditi ili nastaviti obrazovanje, donirao je ušteđevinu u dobrotvorne svrhe, spalio ostatak gotovine i uništio osobne dokumente. Prekinuo je komunikaciju s roditeljima. Prozvao se novim imenom (Alexander Supertramp) i započeo svoje lutanje.

Takvo odbacivanje možda se može objasniti njegovim idealizmom, djelomično inspiriranim onim što je čitao te njegovom skonošću da misli u krajnostima. Njegova ’lektira’ puna je autora koji su romantizirali prirodu (Thoreau, London, Tolstoj). Romantički ideal prirode obično jesuprotstavlja civilizaciji i ona u toj opreci predstavlja čistoću, ultimativnu drugost. Ovdje mi odmah na pamet pada Derrida i njegova dekonstrukcija koja ukazuje na metafiziku prisutnosti unutar takvih opreka. Po Derridi, polovi u opreci konstituirani su međusobnom relacijom tako da u slučaju ideje čiste, autohtone prirode ta priroda uvijek ima nešto ‘civilizacijskog’. Na tom tragu, kada govorimo o prirodi valja uzeti u obzir da je današnji svijet istražen i ‘pokoren’ do krajnjih granica.

Mjesto na Aljaski gdje se McCandless najviše zadržao nije bila netaknuta divljina. Pratio je postojeći put (Stampede Trail) i utaborio se kod jednog od autobusa inicijalno postavljenih za radnike jer je tamo bila planirana gradnja ceste. To se izjalovilo, ali autobusi su ostavljeni za lovce i trapere. McCandless je pokušao i dalje ali vjerojatno je shvatio da ne može, zbog močvara i neprohodnog terena. Pomalo ironično, njegova je lokacija bila dvadesetak kilometara udaljena od mjesta koje redovito obilaze turisti. Prema Krakauerovim navodima, McCandlessovo mišljenje o svemu kao da je počivalo na dosljednosti u favoriziranju jednog pola sličnih binarizama, ne trpeći podvojenost. Bio je ‘intenzivna’ ličnost u svemu što je radio.

No, ne mora značiti da je McCandless tražio samo čistoću i da je težio krajnostima. On si je volio postavljati izazove, iskušavati se dovodeći se u nove, ponekad riskantne situacije. Pritom nije odbacivao modernija pomagala. Nije on bio poput lika (kojeg Krakauer spominje) čiji je projekt nekoć bio pokušati živjeti kao naši preci, u skladu s kamenim dobom, bez ikakvih modernih tehnologija. Razmišljam kako bih osobno na tom ‘ispitu’ pao već s dioptrijom minus jedanaest, bez naočala. McCandless je također nosio naočale. Krakauer spominje da je u autobusu pronađena četkica za zube, itd. McCandless je prije vršio osobni eksperiment i Aljaska mu je bila završni izazov. Jednom od suputnika spomenuo je da si želi dokazati da može preživjeti i prehraniti se oslanjajući se na vlastite vještine i snalažljivost.

Zov divljine čitao sam pretežno navečer, kada bi djeca zaspala, na terasi u kamenom dvorištu koje bi nakon pasjih vrućina još duboko u noć isijavalo toplinu. U poluležećem položaju na premaloj klupici, pod skromnim svjetlom trpio sam zagušljivost i neprekidne ubode komaraca. Te sitne neugodnosti podsjećaju me na jednu priču-dosjetku Lydije Davis koju čini popis svih situacija kada je moglo biti malo ugodnije u tjedan dana autoričinog života. U tim trenucima pitao sam se kako je bilo McCandlessu i kolike su horde komaraca morale biti tamo, u divljini. Sjetio sam ga se i jednog popodneva kada sam se borio da dođem do daha nakon što smo se počastili ručkom u restoranu, nakon što sam pojeo preobilnu porciju prženih lignji jer mi je bilo žao da se hrana baci.

McCandless je možda bio pomalo nemaran kada se zaputio u divljinu ali nije bio nesposoban. Tamo je došao s određenim znanjima i iskustvima koja je stekao tijekom dvogodišnjeg lutanja. U svom nomadizmu sreo je mnogo ljudi koji su mu dali praktične savjete. Naučio je koristiti pušku i učio je kako se pohranjuje meso. Preživljavao je na oskudnoj prehrani što ga je uvjerilo da može u divljinu s minimalnom količinom hrane - pet kilograma riže. Uz pušku, ponio je i priručnik o jestivom bilju na tom području. Želeći zadržati istraživački duh, nije ponio kartu. Naposljetku, kada se stacionirao kod zapuštenog autobusa, McCandless je zaista uspio dva mjeseca živjeti od onoga što ulovi, iako je smršavio više od deset kilograma. Lovio je mnogo malih životinja, većinom glodavaca i brao jestivo bilje. Dnevnik koji je pisao na zadnjim stranicama jedne od knjiga više-manje svodio se na zabilješke o ulovu - što svjedoči koliko mu je potraga za hranom obilježavala svakodnevnicu.

Nakon dva mjeseca zaključio je da je vrijeme za povratak ali dočekalo ga je neugodno iznenađenje. Potok koji je nekoć prekoračio sada je bila bujica široka trideset metara jer se snijeg počeo otapati. Krakauer primjećuje da proljeće pomalo kontraintuitivno nije najbolje vrijeme za skitnju Aljaskom - to je zima, kada je sve zaleđeno. Tako da se McCandless vratio u autobus. Pokazat će se da je mogao naći drugi prijelaz da je imao kartu. No čini se da to iznenađenje McCandlessa nije osobito zabrinjavalo. Bujica će splasnuti, samo je trebalo čekati. Ali hrane je bilo malo i McCandlessu se nakon nekog vremena potkrala kobna greška. Počeo je jesti mahune divljeg krumpira, čije korijenje je bilo navedeno kao jestivo. U roku od nekoliko tjedana toksini iz tih mahuna uništili su mu organizam i umro je od gladi.

U šturim zapisima koje je ostavio, McCandless pokazuje svijest o nadolazećoj smrti ali i svojevrsno pomirenje - fotografirao se pred autobusom i ostavio poruku u kojoj navodi da je živio sretan život. No sve što sam naveo još uvijek ne objašnjava McCandlessovu motivaciju do kraja. Zapravo cjelokupno objašnjenje čini njegovu tragediju još većom. Krakauer spominje da se McCandless počeo ponašati hladnije prema roditeljima još tijekom njegovih putovanja Datsunom. Ispostavilo se da je na jednom od tih putovanja stupio u kontakt s familijom na drugom kraju države te saznao da mu je otac živio u bigamiji tijekom njegovog djetinjstva. Prije toga je spomenuto da je s mlađom sestrom Carine proveo djetinjstvo obilježeno verbalnim obračnima između roditelja, te da im je otac imao eksplozivnu narav. No čini se da je idealističnog Chrisa najviše pogodila laž, zbog koje mu se cijeli prethodni život (njegovim riječima iz korespondencije sa sestrom) doimao poput fikcije.

Taj moment može se čitati kao okidač svega što slijedi i djeluje vrlo edipovski. Tumačeći te događaje na tragu Lacana, McCandless nije samo odbacio oca, već cijeli simbolički poredak kojeg otac predstavlja - obrazovanje, karijeru, prosperitet, imućnost, itd. Raskinuo je i s majkom koja je podržavala taj poredak i sudjelovala u navedenoj laži. Umjesto toga, McCandless se okrenuo radikalnoj drugosti - Majci prirodi. Interpretacija bi se mogla nastaviti, no to je samo jedan od načina da se kaže kako je glavni pokretač, motor takvog radikalnog raskida bilo razočaranje u obitelj. Naknadnim informiranjem otkrio sam da je 2014. izdana knjiga njegove sestre, koja govori o tome kako su ona i njezin brat u djetinjstvu doživjeli verbalno i psihičko nasilje od oca koji je bio i alkoholičar.

S druge strane, Krakauer piše da McCandlessovi roditelji također žaluju te je navedeno kako teško shvaćaju zašto im se nije htio javiti. Cijela je priča dobila epilog obiteljske tragedije. Krakauer se neko vrijeme zadržava na temi sukoba na relaciji otac-sin jer je u McCandlessovoj priči prepoznao i sebe. Kao mladić je također bio sklon ekstremnom, bio je alpinist i jednom se također izložio pogibeljnom pothvatu iako na kraju nije nastradao. Navodi da je također imao neslaganja i kompleksan odnos s ocem, koji u prepričavanju također djeluje pomalo edipski i koji je možda utjecao na njegove odluke. No Krakauer također spominje da je našao način da oca, unatoč svemu, ponovno zavoli i da mu se na neki način vrati, iako tek kada ga je svladala teška bolest.

I sam se mogu poistovjetiti sa određenim elementima te priče. Moje je iskustvo, doduše, u svim pogledima bilo mnogo manje ekstremno od spomenutog. Također sam u formativnim godinama doživio određene nestabilnosti i razočaranja u obitelji. Bilo je tu svađa i intenzivnijih situacija, koje nažalost nikad neću zaboraviti. Moja se reakcija također vjerojatno može tumačiti edipski, tj. promatrati kao pronalazak nekog drugačijeg puta, uz impuls za nezavisnošću. Sve je navedeno prilično obilježilo moju životnu putanju. Ali uvijek sam trpio ambivalentnosti i u odnosima nikad nisam otišao u odbacivanja i raskide. No, sve je to stvar prošlosti.

Razmišljajući o tome danas, na moru, mislim na klince. Možda prvenstveno na sina, koji pokazuje inteligenciju i svojeglavost već vrlo rano. I na kojeg već sada žešće reagiram, često pretjerano, uz naknadnu grižnju savjesti. Nekad mi se čini kako se određena ponašanja, spomenute intezivnosti, vrlo lako u nekom obliku prenose s generacije na generaciju. U tom slučaju, kao roditelju nije mi dovoljna samo dobra namjera, već budnost i spremnost da te tendencije sasječem u korijenu. Pomalo poput mladica baobaba, u Malom princu koji sam mu nedavno čitao.

Vjerujem da bi McCandless, da je uspio u svom pothvatu, naposljetku našao način da postigne pomirenje u kojem ne bi odustao od vlastitih ideala, ali ne bi ni bježao od ljudskog kontakta. Možda bi shvatio da ne treba ništa dokazivati te bi snaga njegovog idealizma prekinula krug na manje tragičan način. A što se mene tiče, u međuvremenu sam pročitao Benjaminov esej o Kafki i počeo lutati pynchonovskim labirintima prateći Bennyja Profanea i Henryja Stancila. No imam osjećaj da će me u ovoj privremenoj ljetnoj rutini McCandlessova priča nastaviti pratiti. Primjerice, čitam da Benjamin povlačeći paralelu činovnika i otaca u Kafkinom djelu navodi da otac ‘siše život od sina, leži na njemu kao golemi parazit’. Razmišljam da i bez nasilja kao u McCandlessovom slučaju, roditelj može obilježiti dijete na tragičan način. I nemam odgovor na pitanje o tome koji je pravi put. Ostaje mi da iz dana u dan ne zaboravim pokušati biti što bolji roditelj.