Nedavno sam tijekom pospremanja nabasao na papir na kojem sam zapisao jedan odlomak iz Školica Julia Cortazara. Obično nemam naviku zapisivati ono što mi se svidi dok čitam, vjerojatno iz lijenosti, ali u ovom slučaju sam se s napisanim na neki način poistovjetio pa sam imao dodatnu motivaciju:

U Parizu mu je sve bilo Buenos Aires i obratno: u jeku najžarkije ljubavi patio bi zbog gubitka i zaborava. Stav pogubno udoban, čak i lak, čim se pretvori u refleks i tehniku; strašna lucidnost bogalja, sljepilo krajnje budalastog atletičara. Kroz život se počinje ići tromim korakom filozofa i klošara, a životni pokreti sve se više svode na puki nagon za održanjem, na uvježbavanje svijesti koja više pazi na to da ne bude prevarena nego da dokuči istinu. Laički kvijetizam, umjerena ataraksija, pozorna nepozornost.

Odlomak se odnosi na Horacija Olivieru, jednog od protagonista Školica. Oliviera je neumorni tragač za Istinom i autentičnošću ali koji je u toj potrazi zakinut za cjelovito iskustvo zbog intelektualizma. Orijentacijom na intelekt on zanemaruje intuitivni, emocionalni aspekt života koji u romanu predstavlja Maga. Ironično, zbog toga se Oliviera od istine udaljuje. Ono što me u tom odlomku pogodilo poput Barthesovog Punctuma, emocionalnog ‘ugriza’ djela, leži u opisu refleksa koji je opstao nakon što je traženje istine iznevjereno. Momenta kada se događa pomak od bivanja prema nesigurnosti, u kojoj se o autentičnosti misli, ali se time od nje udaljuje. Slično je iskustvo obilježilo period mog studiranja.

Nezahvalno je generalizirati, ali rekao bih da su osobe koje upisuju humanistički studij vođene motivacijom koja nije prvenstveno povezana s praktičnim i materijalnim. Sumnjam da će itko reći da studira filozofiju ili književnost jer si želi što brže osigurati materijalno blagostanje. No neću pokušati nagađati i popisivati sve razloge zašto netko upisuje takav studij, zadržat ću se na sebi. Upisujući književnost znao sam da ću studirati nešto što me zaista zanima - htio sam znati više o književnosti, ali htio sam i nekakvu vrstu kompetencije, legitimacije. Htio sam čitati i pisati, upoznati se i družiti s ljudima koji imaju iste interese. Čitao nisam samo radi užitka već mi je književnost bila pitkiji ulaz u filozofiju, u svijet ideja. Čitanje je bilo poput Oliveirine potrage - traženje autentičnosti, ideala koje valja slijediti. Glede zaposlenja nisam imao konkretnu viziju ali sam se nadao da ću kao dobar student imati neku šansu za zaposlenje.

Studij je vrlo brzo rasplinuo početnu naivnost s kojom sam ga upisao. Ali to je nešto što se od fakulteta i očekuje - da učini stvari kompleksnijima. Primjerice, sjećam se da sam prije studija pročitao Sto godina samoće Gabriela Garcie Marqueza i da me pogovor koji je napisao prevoditelj Milivoj Telećan zaintrigirao. Radilo se o tekstu koji je interpretirao roman te otvarao dimenziju koje uopće nisam bio svjestan čitajući ga. Stjecanje takve sposobnosti sam očekivao od studija. Međutim, raspon tema koje studij pokriva pokazao se puno većim. Uvođenjem semiotike koja je sve tretirala kao znak, čitali se nisu samo književni tekstovi, već bilo što u domeni kulture. A svako značenje nije egzistiralo u vakuumu, već je uvijek bilo ideološki obilježeno.

To dobro ilustriraju predavanja jednog od popularnijih profesora na odsjeku čiji su znanstveni interesi, između ostalog, obuhvaćali semiotiku i kulturalne studije. Na uvodnom predavanju kolegija koji se bavio semiotičkim teorijama profesor je započeo nekom vrstom stand-upa, čitajući znakove oko sebe. Čitao je učionicu i njen inventar, nefunkcionalni klima uređaj koji nije mijenjan godinama, odjeću studenata uz koji zajebantski komentar, čitajući kvart i nicanje pekarnica na svakom uglu. Osim što je uvod bio prožet humorom, podsjećao je da svaki od tih znakova ima određeni kontekst, nešto što omogućuje dublju intepretaciju.

Naposljetku, i samo predavanje moglo se čitati na sličan način. Profesor očigledne lijeve orijentacije njegovao je neki punk senzibilitet - nije nosio formalnu odjeću i na predavanje dolazio u trapericama, s ruksakom. Njegovo korištenje humora ponekad je djelovalo kao njegovanje kulta ličnosti profesora intelektualca koji je ujedno cool. U prvim klupama pred profesorom sjedila je grupa studenata koja kao da mu se dodvoravala, sudjelovala u nastavi komentirajući, često izlazeći iz inicijalne teme predavanja. Sve to djelovalo je poput nekog poligona gdje se uz performativnost uvježbavao budući identitet intelektualca. No ovdje nije bilo onog ’naivnog’ elitizma - postojala je svojevrsna ironija spram toga - ali ozračje je ipak bilo elitističko. Nazvao bih to elitizmom drugog stupnja, antielitističkim elitizmom.

Kritički ‘aparat’ stečen na studiju naposljetku se mogao usmjeriti spram samih profesora i studija. Možda bi se profesorova situacija mogla promatrati kao blaži slučaj onoga što je duhovito prikazano u romanu White Noise Dona DeLilla. Tamo je protagonist ‘smislio’ Studije o Hitleru, što je parodija akademske mode i načina kako akademija može stvarati nove predmete i znanstvena područja radi samoodržanja. Sa svom tom tematikom nekako sam tijekom studija postao oprezniji u razmišljanju i govoru, počeo sam se više opterećivati time što je pravo a što nije. Udaljujući se od neposrednosti s kojom sam inicijalno krenuo na studij, iako definitivno uz novu optiku i saznanja.

No najveći teret, koji me ponekad odvodio u cinizam, mi je tijekom studija predstavljao manjak perspektive u pogledu posla. Tu je krizu produbljivala činjenica da sam vikendima noću radio fizički posao. Iako mi je to dalo djelomičnu samostalnost, bilo je toliko udaljeno od svijeta mojih vrijednosti, u kojem želim biti i samo je dodatno povećavalo pritisak da bih trebao raditi nešto drugo. I nisam bio jedini. Česta preokupacija tijekom kava s kolegama bilo je upravo pitanje budućeg zaposlenja. Mnogi su dijelili isto iskustvo, kada su pred roditeljima i prijateljima pokušavali opravdati izbor studija i objasniti da nekakve perspektive ipak ima. Osobno sam vrlo brzo shvatio da u toj priči odlične ocijene malo znače. I neki profesori su nas pripremali za budućnost povremenim digresijama, dajući do znanja da će zaposlenje mnogima biti veliki kompromis.

Jedan od pritisaka koji smo si kao studenti stvarali bio je povezan s idejom da je potrebno nešto pisati, objavljivati. Prije no što su neki od nas našli svoj put do objavljivanja u postojećim tiskovinama i portalima, bilo je drugačijih ideja. Sjećam se niza kava na kojima smo istraživali i planirali portal posvećen filmu. U nedostatku homogene vizije, ideja je naposljetku neslavno propala. Kad je netko naposljetku objavio neki tekst, to se doimalo kao veliki uspjeh. No ispostavit će se da je sve to bilo mnogo buke nizašto - te ‘pobjede’ nisu mijenjale izglede na tržištu rada. Onaj tko se hoće baviti književnošću ili će biti jako dobar, ambiciozan i spreman na određene žrtve za karijeru, ili će biti sklon boemskom životu, raspolažući vremenom da stvori mrežu kontakata i stalnih angažmana. To me je opterećivanje na kraju udaljilo od mojih inicijalnih interesa.

Čak i nakon što sam završio faks i dobio prvi posao - stručno osposobljavanje u javnoj službi za minimalac, i dalje sam se pripremao prateći kulturnu produkciju. Čitao sam portale i knjige te gledao filmove. Razmišljao sam kako ću tražiti posao srodniji svojim interesima. Ali iskustva onih koji su tamo završili nisu bila ohrabrujuća. U nezavisnom sektoru situacija je bila pomalo sektaška jer novac je kapao iz potpora, različitih natječaja i mnogo toga se svodilo na ideološku borbu. U izdavačkim kućama mogućnost napretka i dobre plaće, prema onome što sam čuo, bila je nikakva. I sve je redom bilo potplaćeno. Radilo se prekovremeno a nagrada je bila to što je zaposlenje bilo povezano sa strašću.

Mislio sam da ću radeći u javnoj službi ipak polako naći neki put za sebe, bliži onome što me interesira i što sam studirao. No tamo sam vrlo brzo iz prve ruke doživio nepotizam i različite forme nepoštenog, nejednakog tretmana. Dok bi netko dobio stalno zaposlenje nakon isteka probnog roka, drugi bi bili (uključujući mene) prepušteni beskrajnom produživanju ugovora na određeno. Taj status bio je praćen prijetnjama, uz napomenu da smo svi zamijenjivi, a redovito su se događale situacije koje su graničile s mobingom. Nakon jednog iznimno negativnog iskustva, razočaran, odlučio sam pronaći ’treći put’. Počeo sam učiti programirati, usmjerivši se prema web developmentu. Unutar godinu dana dobio sam posao u toj branši i prvi put osjetio zadovoljstvo poslom i načinom kako sam tretiran.

Konačno imajući posao koji je obećavao određenu stabilnost, financijsku i onu međuljudskih odnosa, oslobodio sam se beskonačnih priprema i opterećivanja načinom kako ću raditi ‘u kulturi. No, i kao software developeru trebalo mi je nekoliko godina da se oslobodim tzv. sindroma uljeza. Tek tada, moji inicijalni interesi počeli su se vraćati u obliku neke želje za pisanjem i čitanjem. Iako sada u vrlo ograničenom vremenu, uz malu djecu. Ne mogu tvrditi da i prije nije bilo trenutaka kada sam se aktivnije bavio tim interesima. Iako su mi prethodna razdoblja bila ispunjena osjećajem neizvjesnosti i frustracijama, u najboljim trenucima uspio sam zatomiti te pritiske i zaista se posvetiti čitanju, razmišljanju i pisanju. I tijekom studija bilo je situacija kada sam se prisjetio onoga što mi je na počecima bilo bitno.

Sjećam se jedne nekonvencionalne epizode koja me podsjetila na neka temeljna pitanja. Slušao sam kolegij o postmodernoj književnosti iz regije, izvan matičnog odsjeka. To znači da je atmosfera bila drugačija - na kolegiju su bili studenti koji su prema književnosti dolazili s naivnijom perspektivom, bez one zadrške i performativnosti koju sam spominjao. Format predavanja doživio sam pomalo ‘američki’, to kažem jer sam ga iskusio jedino u filmovima - u učionici su klupe bile poslagane u krug, na predavanju je sudjelovala relativno mala grupa studenata a profesor je vodio direktan razgovor sa svim studentima. Iz tjedna u tjedan imali smo na rasporedu novi roman koji smo trebali pročitati da bismo ga na predavanju komentirali. Profesor, koji je djelovao ozbiljno, postavljao je pitanja usmjeravajući raspravu prema temi kolegija, a povremeno bi svojim dubokim glasom ušao u digresije o postmodernističkoj teoriji.

Na zadnjem satu kolegija profesor nas je pozvao u svoj kabinet i podijelio nam je kiosk-izdanja jedne knjige koju smo komentirali tijekom kolegija. Dok smo tako stajali, natiskani u već pretrpanom kabinetu profesor je posegnuo ispod stola. Otvorivši ormarić izvadio je dvije polupune boce rakije. Iznenađujuće, na policama ispunjenima knjigama našlo se dovoljno prašnjavih čaša da svi nazdravimo. Profesor, koji je do tad bio suzdržan malo se opustio. Pričali smo o ‘velikim’ pitanjima. Primjerice, pitao je što je za nas ljubav i zašto čitamo. Izmjenjivali smo se u odgovorima na ta pitanja, a neki su popili još koju čašicu. Bilo je to pomalo očuđujuće iskustvo koje mi se urezalo u pamćenje.

Spomenuta epizoda podsjetila me da neka pitanja koja imaju osobnu važnost vrlo lako ostanu trunuti negdje u zakutcima uma. Dok danas razmišljam o tome, povratak tim pitanjima bio mi je važan, ali ona nisu pomagala da iskoristim znanja i kompetencije stečene na studiju, tzv. simbolički kapital. Fakultet mi je definitivno promijenio način razmišljanja i ne mogu reći da žalim zbog svojeg izbora. Ali iz više razloga nisam našao neki konvencionalni put koji bi uključivao karijeru u tom smjeru. Možda je to djelomično bilo zbog moje nesposobnosti da vlastite interese podredim utilitarnim ciljevima. Također, nisam bio spreman više čekati i podrediti svoj život ambiciji tog tipa. Kako god bilo, interesi nisu nestali i vraćali su mi se periodički. Danas, tu i tamo pročitam neku knjigu a kao što o tome svjedoči i ovaj tekst, povremeno nešto i zapišem. Moglo bi se reći - potraga se nastavlja. Ovaj put manjim intenzitetom, ali i tragatelj je promijenjen. Nema više opterećivanja i pritisaka koji su obilježili neka prošla vremena. I neka traje. Destinacija ionako nije bitna.