S polaskom djeteta u vrtić roditeljsku svakodnevnicu sve mi češće čine dječji rođendani. Čini mi se da je pritom sve popularnije rješenje delegiranje organizacije rođendana na tzv. rođendaonice. Nakon rezervacije termina roditeljima ostaje podijeliti ulaznice te na temelju broja odazvane djece platiti zadanu svotu. Sve ostalo odrađuje rođendaonica. Nije to nužno loše - tete koje rođendaonicu vode animiraju djecu te je to prilika da se dobro podruže i zabave. Prostor je velik pa se može pozvati cijela vrtićka grupa i dobro je opremljen za igru. Jedino pretpostavljam da nakon nekoliko rođendana iskustvo postane repetitivno ako je repertoar isti. Što se roditelja tiče, možda se tako gubi dio socijalizacije jer roditelji djecu dovedu i vrate se po njih dok termin istekne.
Naposljetku smo se i mi odlučili isprobati taj ‘model’. Ono što me najviše iznenadilo u tom iskustvu (jer o tome nisam razmišljao) bila je količina darova koje dijete dobije. Iz perspektive djeteta, naravno, nikad nije previše. Većina će igračaka ostati zaboravljena, ali vjerojatno će dječji interes neko vrijeme zaokupljati aura novosti. Osobno sam protivnik velikih količina darova za djecu, ali nisam baš investiran po tom pitanju - mislim da su djeca imuna na to izobilje ako ih se usmjerava, tj. ako ih se ne vodi prema nekakvom fetišizmu spram igračaka i materijalnog. Kako god bilo, što se darivanja tiče, to je zapravo jedini način da dijete nešto dobije. Čini mi se da zbog nesamostalnosti dar za dijete ima prilično drugačije značenje nego za odraslu osobu.
Moje je iskustvo prvenstveno povezano s najraširenijom konvencijom darivanja za blagdane i rođendane. Dar u tim prilikama trebao bi biti bezinteresni znak pažnje darivatelja. No fokusirao bih se na ono što se daruje. Što ima smisla pokloniti? Opet se krećemo klasno uvjetovanim teritorijem. Pretpostavljajući kontekst namirenih egzistencijalnih potreba, radit će se vjerojatno o luksuzu. Može se raditi o nekom iznenađenju, šali ili nečemu praktičnom. Ili možda ekskluzivnom, rijetkom? Osoba koja si uvijek priušti sve što želi biti će možda teža ‘meta’, jer dojma sam da neka vrsta dijalektike dostupnosti i uskraćenosti daje smisao daru. Iako bilo kakav dar može biti pokazatelj pažnje i brige prema darivanom, dar u koji je uloženo vrijeme i trud definitivno će se istaknuti.
Danas se često kaže da u svijetu materijalnog izobilja treba ‘pokloniti iskustvo’. I mogao bih se složiti s tim. Baš sam razmišljao o prošlogodišnjem rođendanskom daru koji sam dobio od M. i zabavio me zaključak da je to iskustvo imalo i dalekosežniji, pomalo transformativni utjecaj. Radilo se o ulaznici na koncert SatchVai benda koji se trebao održati tijekom ljeta na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku. Ideja je bila da napravimo obiteljski izlet s jednim noćenjem u Šibeniku te da usput odem na koncert.
Iskreno, moram reći da sam spram cijelog iskustva bio podvojen. Odlazak u Šibenik tijekom sezone nije mi bio privlačan zbog gužvi. Satch i Vai definitivno imaju mjesto u mojoj slušateljskoj povijesti kao gitarista amatera. Volim instrumentalnu glazbu i cijenim tehnički potkovane instrumentaliste. No taj cijeli prateći folklor, poza rock virtuoza djeluje mi arhaično i ne stari baš dobro. S druge strane, zapitah se - zašto ne? Bio sam na svega nekoliko koncerata u posljednjih deset godina i to mi je bila prilika da se saldo poveća.
Samo putovanje je bilo očekivano zamorno. Vozili smo starom cestom jer je na autoputu bila gužvetina. Krenuli smo tek oko podne tako da smo do Šibenika došli pred sam koncert. Umoran, odmah sam krenuo prema tvrđavi dok sam M. ostavio u predstojećoj borbi uspavljivanja nervozne djece. Na tvrđavi se ekipa polako okupljala i stigao sam taman da čujem nekog gitarističkog ekscentrika koji je kao predgrupa svirao na gitarama izrađenima od suludih materijala. Bio je još dan i atmosfera je bila ležerna te nitko nije previše mario za njegov nastup, koji je više funkcionirao kao zvučna kulisa u iščekivanju ‘prave stvari’.
Kada je nastup započeo, pala je noć. Koncert je otvoren s par rečenica uz komentar da je to zadnji koncert turneje. Steve Vai je gestikulirajući, poluartikulirano skrenuo pozornost na lijepu lokaciju koncerta:
Isn’t this nice!? I mean… Look at this!
I bio je u pravu. U tvrđavi izdignutoj nad Šibenikom, s tribine sam vidio binu ali i dio grada, s morem i otocima u pozadini. Svirka je započela, značajno glasnija nego prije, s kolaboracijom koju su Satriani i Vai snimili povodom njihove zajedničke turneje.
Ambivalentnost spram svega nije mi prestala ni dok sam slušao kako se izmjenjuju gitarska sola. Blještava kožna odjeća s lancima, sunčane naočale i vunena kapa u ljetnoj noći i eskapistički “forget about fuckin’ politics and let’s rock” vibe djelovali su mi kao da su zalutali s Deloreanom iz nekih drugih vremena. Razglas je bio preglasan i žešći momenti pjesama distorzirali su i razlagali zvuk kao što kubisti razlažu sliku, dok su mi bubnjići pulsirali onkraj ruba nelagode.
Kako je svirka odmicala pojavio se povjetarac i zanjihao zvučnike razglasa koji su visili na lancima nad binom. U pozadini, nad morem pojavili su se tmasti oblaci koji su ubrzo počeli bljeskati obojeni munjama. Uskoro mi je pažnja bila podijeljena između bljeskova light showa nad binom i onih u daljini. Nakon što su se vjetrovi intenzivirali, tribinom se proširio miris marihuane kojom se netko počastio kada je Vai zasvirao svoje klasike Tender Surrender i For the Love of God.
U tom trenutku, uhvatio sam se kako pomalo priželjkujem da se oblaci približe i dovedu oluju bliže obali. Pitao sam se kako bi reagirali glazbenici i publika. Zamišljao sam metež pod velikim pljuskom. Bi li se netko ozlijedio na skliskom kamenu kojim je tvrđava popločena? Bi li bend nastavio svirati? Možda bi ih netko prekinuo. Imaju li organizatori obavezu kompenzirati takve situacije vraćanjem novaca utrošenih za ulaznice? Nisam imao odgovor na ta pitanja ali nije bilo ni indikacija da se itko time opterećuje osim možda koje člana_ice publike koji su povremeno skretali pogled prema oblacima u daljini.
Dok su se zvučnici nad binom zloglasno njihali bend je prašio jednu od Satrianijevih stvari s frigijskim melosom, sve u skladu s tim kvaziapokaliptičkim ugođajem. Glazbenici se nisu obazirali na prijetnju kiše. Pomislih kako bez obzira na to što im izričaj možda pripada muzejima, u sviranju te rock gerijatrije i njihovom opiranju fosilizaciji ima nešto što treba cijeniti. Iako je djelovalo da koncert odrađuju rutinski i uz pretpostavku da je zajednička turneja motivirana profitom, oba izvođača još imaju neki entuzijazam i kreativni drajv te nastavljaju izdavati albume.
Naposljetku, vraćajući se s tinitusom do apartmana morao sam si priznati da je iskustvo koncerta teško zamjenjivo slušanjem glazbe kod kuće. Iako je većinu tog iskustva obilježilo putovanje, s jednako naporim povratkom, uz moj odlazak na koncert uspjeli smo se okupati na gradskoj plaži. A iskustvo koncerta poslužio je kao katalizator za odlazak na još poneki koncert. To me pak potaknulo da raskrstim s otporom i predrasudama koje su se nataložile kroz godine spram jazz koncerata.
Potaknut spomenutim, nakon par mjeseci poželio sam otići na još neki koncert i sjetih se da se nekoć krajem godine održavao jazz festival. Provjerio sam na internetu i vidio da je to još uvijek tako – u sklopu JazzZG-a u Zagrebu je planirano više koncerata. Prvi u nizu bio je koncert Freda Herscha. Budući da je počeo karijeru krajem 70-ih, o njemu i njegovoj svirci nisam znao ništa jer je moje slušanje jazza rijetko odlazilo dalje od zlatnog razdoblja hard bopa. Nakon što sam poslušao nekoliko albuma, zainteresirao sam se i kupio kartu.
Iz svoje ograničene slušateljske perspektive sviranje sam mu doživio kao impresionističko, teksturalno što me djelomično podsjeća na Billa Evansa, ali isto tako primijetio sam sinkopirane disonantne tonove koji su zaštitni znak Theloniousa Monka. Da ga opisujem kroz suprotnost rekao bih da je svojevrsni antipod Oscara Petersona. Dok je Oscar Peterson utjelovljenje tzv. hot stila te njegova virtuoznost i melodijske linije prožete blues klišejima iskaču u prvi plan, Hersch je smireniji, suptilniji, vidljivog afiniteta prema klasičnoj glazbi, više orijentiran na harmoniju.
Dolazak na koncert bio mi je prva prigoda za ulazak u prostore nove zgrade Muzičke akademije, čije šarenilo sam ‘prokužio’ nakon što sam kao student iz knjižnice FFZG-a promatrao kako se ističe u vizuri centra grada. Atmosfera je bila pomalo kolodvorska. Odmah pri ulazu zagužvali su se ljudi pokraj male koncertne dvorane. Ušavši u dvoranu na podiju ugledah koncertni klavir a u pozadini su mi pažnju zaokupile orgulje ugrađene u zid obložen drvom. Kako se dvorana postepeno punila, promatrao sam mješavinu generacija koje su došle na koncert. To mi je probudilo stare nesigurnosti i otpor, jer jazz koncerti danas često sa sobom imaju neki zadah elitizma, ili sam si ja to tako umišljao. Također sam se pitao jesam li kao ležerni slušatelj jazza dobra publika za taj koncert - hoću li zaista moći uživati u toj glazbi ili će sve to biti jedno isforsirano iskustvo?
Tko dolazi na jazz koncerte? Profesionalni glazbenici, glazbeno obrazovani, amateri, kolekcionari ploča i zanesenjaci, kulturni snobovi? U koju sam se ja skupinu svrstavao? Meni zdesna bila je neka mlađa ekipa koja je pričala o čestom odlaženju na koncerte kao o nekom poslu ili dužnosti, glavnoj preokupaciji. Slijeva starija gospođa s mužem suvereno koristi smartphone a screensaver joj sadrži nekakav glazbeni motiv. Dok to gledam kroz prostor kao neki nemirni duh već treći put hodao je ili trčao jazz-entuzijast Saša Drach.
Koncert je otvoren govorom Dražena Kokanovića koji je dao kontekst cijelom festivalu i činjenici da nije jeftino niti lako organizirati jazz festivale u našem podneblju. Uz familijarni ton, neke poluuspješne ideološke doskočice, dozvao je Herscha na podij. Herschov dolazak na podij djelovao je plaho, mirno, čemu vjerojatno doprinosi njegova mršava pojava. No bilo kakav dojam plahosti je nestao nakon što je konačno sjeo za klavir i zasvirao.
Slušajući i gledajući njegovo sviranje, stekao sam dojam da svjedočim skladanju u realnom vremenu. Naravno, to bi i trebala biti poanta jazz improvizacije, ali ovdje se radili o nekom drugom nivou. Svakoj pjesmi bi pristupao drugačije, ponekad svirajući melodije ‘na vrhu’ razlomljenog akorda ili pak u stvarajući kontrapunkt; ponekad bi se čulo malo Monka u staccatom odsviranim bas dionicama, ali rezultat bi bio samosvojan. Počeci i završeci pjesama, po mojem dojmu dobivali su poseban tretman i djelovali su kao skladbe za sebe.
Obično bi prije svake pjesme najavio što svira – u najavi koncerta je bilo spomenuto da samu set listu bira na licu mjesta te da će obuhvatiti stilsku i autorsku mješavinu. Odsvirao je svoje kompozicije (npr. dvije s posvetom - svojoj majci i Billu Frisellu), svirao je jazz standarde, bossa novu, pop – Billyja Joela, Joni Mitchell, itd. Osobno mi je vrhunac koncerta bio kada je spojio nekoliko pjesama bez najave, kao da se našao u nekom flowu, introspektivi.
Počeo je svirati niz tonova koji su djelovali nepovezano, disonantno i polako stvorio idealnu atmosferu za ono što slijedi – mističnu melodiju pjesme Peacocks Jimmyja Rawlsa koju sam prvi put slušao u izvedbi Billa Evans. Stvar je bila pogođena i polako se kretala prema još jednom standardu čiju izvedbu u vlastitom iskustvu isto vežem uz Evansa – Someday my prince will come. Čini se da se gospođa sa smartphoneom slagala sa mnom jer je uzaludno Googleom pokušavala identificirati o kojoj se pjesmi radi u trenutku kada je Hersch bio na vrhuncu improvizacije.
Koncert je završio s dva bisa i zadnja stvar koju je Hersch odsvirao bila je After You’ve Gone. Pjesmu je uz ironiju posvetio ‘čovjeku na čelu Bijele kuće’ što je izazvalo nešto smijeha. Bio je to jedini moment koncerta koji nije bio potpuno fokusiran na glazbu. Naknadno sam malo čitao o Herschu te saznao da je i u prošlosti bio u nekom smislu angažiran, kao jedan od prvih gay jazz glazbenika koji se outao. Njegovi komentari o zatvorenosti jazz zajednice u vremenu njegove mladosti podsjećaju kako je heteroseksualni i muški jazz kanon.
Saznao sam da boluje od AIDS-a i da je u jednom trenutku bio u induciranoj komi nekoliko mjeseci nakon čega je praktički morao ponovno naučiti živjeti. S tim na umu nastup kojem sam svjedočio postao mi je još dojmljiviji. Zanimljiv mi je bio komentar u jednom od intervjua, vjerojatno zbog svoje autsajderske pozicije – kako se opterećivao jer nije znao svirati ‘hot stilom i da je to s teškoćom na kraju prihvatio. Istina, na koncertu nije bilo puno groovea i tapkanja nogom iako je netko tijekom bisa valjda otpustivši inhibicije u zanosu iskorištavanja posljednjih trenutaka koncerta počeo toliko udarati nogom da se pola sjedišta u dvorani zatreslo.
No Hersch je majstor teksture i bez obzira na odsutnost sviračke pirotehnike i manjak intenziteta, na suptilniji način ostavlja jednako snažan utjecaj. Na povratku kući u autu sam baš slušao Billa Frisella i osvještavao koliko čovjek propušta ako se u slušanju i sviranju fokusira samo na blještava sola (koja bi u drugom žanru mogli utjeloviti Steve Vai i Joe Satriani). To mi je iskustvo naposljetku odagnalo otpor prema koncertima pa sam pred kraj godine slušao još Erica Bibba, Ala Di Meolu i naposljetku Philipa Lassitera. A sve zahvaljujući jednom darivanom iskustvu. Tako da, M. - hvala ti!