Noć nije donosila nikakvo olakšanje. Gradski je asfalt isijavao toplinu i nije se hladio već danima. Na zapadnoj strani grada, u planski izgrađenom stambenom naselju više se nitko nije zadržavao kod obližnjih drvoreda uz ulicu niti u parkovima. Klupe i stolovi koji su bili omiljena okupljališta umirovljenika zjapile su prazne, jutarnji džogeri kao da su iščeznuli, a nije bilo ni pasa koje su vlasnici obično vodili na istrčavanje. Oni koji su mogli spakirali su se, zamračili stanove te otišli iz grada na more, u planine, kod rođaka, prijatelja, na bilo koje mjesto koje je obećavalo malo lakše disanje. Oni osuđeni na ostanak nisu izlazili ako nisu morali. Umirovljenicima je dnevna migracija bila svedena na spuštanje dizalom do prizemlja zgrade, gdje se nalazila trgovina. Svi koji su imali obaveze koje su ih prisiljavale na izlazak iz stana, nastavljali su sa rutinom krećući se osobnim vozilima. U pet sati su se kroz gusti zrak na ulicama polako počeli probijati klimatizirani automobili čineći vrućinu još nepodnošljivijom. Na tu će vrućinu izaći jedino oni koji nemaju izbora, čekajući uglavnom prazne linije javnog prijevoza, uzaludno tražeći olakšanje u hladu. Povremeno će ulicom prozujati neka nesretnica ili nesretnik na biciklu, dostavljajući hranu. Oko stambenih zgrada izostajala je uobičajena vreva ljudskih glasova. Rolete i žaluzine na većini su prozora bile spuštene ili zatvorene. Prevladao bi dojam potpune pustoši da se, u slučaju dovoljnog približavanja nije čulo brujanje vanjskih jedinica klima uređaja. Neki od tih klima uređaja, poput onog na osmom katu prve zgrade u nizu radili su od sinoć. U tome je stanu zahvaljujući klimatizaciji bilo čak i prohladno. Bio je to mali stan u kojem je većinu površine zauzimala jedna otvorena prostorija koju su činile kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak. Prostor je bio uređen minimalistički i pomalo sterilno, bez fotografija, biljaka i ukrasa. Predmeti u njemu bili su uglavnom novi i funkcionalni. Preveliki frižider s ledomatom povremeno je ružio proizvodeći led. Kada je sat iznad vrata koja vode u hodnik pokazao 5 i 30, prostor je ispunilo novo brujanje. U kutu prostorije pokrenuo se robotski usisivač uz mehaničku objavu s kineskim naglaskom:
“Starting to vacuum and mop all areas.”
Napravio je nekoliko uspješnih prolazaka kroz prostor prikupljajući prašinu svojim metlicama i tada se s nečim sudario. Prepreka se nalazila na mjestu na kojem je pri prethodnom mapiranju prostora zabilježena čistina. Bila je to glava s kojom se usisivač nastavio sudarati rekalibrirajući putanju sve dok je nakon jedne minute nije zaobišao. Malo kasnije se nekoliko puta sudario s rukom da bi naposljetku zahvatio mobilni telefon i odgurao ga do zida. Pri dodiru sa zidom na telefonu se ispisalo “Poziv u tijeku…”.
Već se neko vrijeme budila rano, osjećajući se dobro. Pripremila bi čaj i odvježbala jogu. Obično bi nakon vježbe dovršila čaj i otišla u šetnju. No danas je prilikom ispijanja čaja odlučila da započne. Na trenutak zatvori oči. Prošla godina bila je loša. Kada je nakon svih prethodnih pokušaja najesen dogurala do drugog mjeseca, počela je kupovati stvari. Kupila je krevetić, igračke, odjeću. Jurgen joj je nekoliko puta blago pokušao reći da ima vremena, da ne treba žuriti, ali nije ga željela slušati. Kupovala je pelene, gaze, marame, nosiljke, slikovnice, knjige o prehrani, o odgoju. A onda se dogodilo ponovno. Bol je bila veća nego prije. Crnilo. Dani kao da su se poništavali spojeni tim crnilom, a ona je osjećala da tone sve dublje. Pomisli kako je sretna što ima Jurgena jer se sama nikada ne bi izvukla. No to je iza nje. Sada je bila dobro, lijekovi su pomagali. Živjela je aktivno, čak je dobila volju i za seks. Neki dan je bilo lijepo. Jurgen se stvarno trudio i bilo joj je pomalo žao ali i simpatično nakon što ga je gledala kako krišom trlja čeljust jer je njoj trebalo malo dulje. Slatki, dragi Jurgen. Sve je polako dolazilo na bolje. Nedavno se čula s Josipom i dogovorila jedan prijevod. Knjiga je bila self-help. Nema veze, s nečim treba početi. Ovaj joj je tjedan dostavljena poštom te se pripremala da je pročita, da vidi s čim ima posla. Otpakirala je knjigu i uzela čaj te sjela na kauč pokrivši se dekom, više radi ugode jer nije bilo hladno. Spremala se uroniti u posao ali tada joj zazvoni mobitel.
“Halo?”
S druge strane čuli su se samo buka i zujanje, bez odgovora.
“Tata?”
Nitko se nije javljao pa prekine poziv uz osmijeh, pretpostavljajući da je opet nešto krivo stisnuo ili čudno odložio mobitel. Iznenadilo ju je što se probudio tako rano. Nazvat će ga malo kasnije. Zvala ga je nekoliko puta tjedno i razgovori su im bili šturi. Bila je ustrajna - iako ga zbog udaljenosti nije mogla često posjećivati barem je pokušala saznati kako se osjeća i treba li nešto. Kada su zadnji put navratili, vidjevši količinu prašine u stanu koja je poput tankog filma prekrivala svaki kutak, odmah je riješila da mu kupe robotski usisivač. Samo povremeno počisti stanicu za pražnjenje, rekla mu je. Ostalo će se odrađivati samo od sebe. Jurgen je podesio da se usisivač pali svako jutro. Razmišljajući o tome, shvati da nije daleko odmakla s čitanjem te osjeti potrebu da ga ponovno nazove. No nije bilo odgovora. Ni nakon tri pokušaja. Tada počne osjećati nemir. Javi joj se nelagodan osjećaj u trbuhu. Nazvat će susjedu, Milicu. Iako joj je ime budilo asocijacije na neka druga vremena, Milica je bila urbana mlada žena s kojom se lako moglo dogovoriti. Već ju je nekoliko puta molila da ga provjeri.
“Hej Ana, šta ima?”
“Bok Milice, kako je? Evo, oprosti što te gnjavim, ma htjela sam te nešto pitati…”
“Nije bed, reci… Evo me na Otoku, pobjegla od onog pakla u gradu.”
“Aha… Heh, mislila sam da si možda u gradu, ma nema veze. Oprosti na smetnji, budemo se čule uskoro da mi pričaš kako je bilo na ljetovanju!”
“Može, ciao!”
Ana zagrize usnu. Oklijevajući odabere drugi broj i nazove, ali nitko se ne javi.
Kada mu je telefon zazvonio u devet sati ujutro, bio je na plaži i stajao je u plićaku čuvajući djecu. Djeca su vrištala svađajući se oko igračke. Gledao je igračku koju su djeca navlačila i pomislio kako je potpuno nebitna. Bio je to zamjenjivi povod za ritual koji se na ovaj ili onaj način mora odigrati. Ali ta filozofska distanca nije potrajala. Nakon desetak minuta izgubio je strpljenje i izderao se iz svega glasa preplašivši djecu koja su iz vriske prešla u plač. Oko sebe je osjećao osuđujuće poglede drugih roditelja, baka i djedova. Susreo se s pogledom jedne majke razrogačenih očiju. Odjebite vi i vaše tetošenje, pomisli, svijet je već dovoljno krcat egoističnim cendravcima. Grubošću koja je više bila teatralna no prava primio je oboje djece za ruku i odveo ih van, do mjesta gdje su se smjestili. Tamo ih je dočekala Katja, s knjigom u krilu. Gledala ga je sažalnim razumijevanjem. U takvim reakcijama kao da su igrali štafetu, u pokušaju da bar jedno od njih ostane donekle hladne glave. Nakon što se umirio, osjeti navalu grizodušja. Za nekoliko minuta kupio im je sladoled. Gledajući djecu kako poput malih prasaca cijelim svojim tijelom jedu preskupe sladolede, intenzivno osjeti svu mješavinu osjećaja spram svoje trenutačne stvarnosti. Posao je bio koma. Za sebe nije imao nimalo vremena. Od prijatelja su ga odalečile obiteljske obaveze. Sa ženom je imao odnos toplo-hladno. Godišnji odmor trebao je biti odmak od stresa na poslu ali dogodilo se da je stres ostao, samo se promijenio fokus. Prije odlaska na more porječkali su se i više nije bio siguran radi li se o kroničnoj iscrpljenosti koja im je oduvijek bila motor različitih nezadovoljstava ili su tu postojali i pravi problemi. Djeca su bila predivna u trenucima roditeljske prisebnosti, ali problem je bio što se ta prisebnost sve više gubila. Čak i na zahodu nije imao mira, već je tamo odlazio u grču. Jebeni hemeroidi. Ali opet… Izronivši iz misli u sadašnji trenutak pogleda djecu i obuzme ga nježnost. Osmjehne se. Trebam se dovesti u red, odmah, od danas. Tada zazvoni mobitel. Pogleda tko zove i osmijeh nestane. Dvojio je nekoliko sekundi ali naposljetku se javi.
“Igor?”
“Ana.”
“Bok Igor, zovem zbog tate…”
“Bok, što je bilo?”
“Zvala sam ga više puta, ali ne javlja se… Inače se javi brže… Zvala sam i Milicu ali nije u gradu… Igor, stvarno mislim da nešto nije u redu”
Postao je nervozan i osjetio kako mu krv udara u glavu. Opet isto. Ali se sudržao, ostao je smiren. Možda je stari opet ušao u one svoje opsesije - zadnji put dok su se tako zabrinuli jer se nije javljao zapravo je bindžao špageti vesterne koje je našao na jednoj od streaming platformi. Oboje nisu bili u mogućnosti da ga provjere i nastala je cijela frka, zvali su i hitnu a na kraju samo neugodnosti.
“Ali što bih ja sad trebao? Na moru sam. Što ti sad od mene očekuješ?”
“Igor… Nemoj tako, znaš da ja ne mogu, predaleko sam.”
Kao da je to puštanje vjetrova. Treba doći usred sezone natrag do grada. Ali unatoč zlovolji koja ga je obuzimala uhvatio se kako već planira što sve treba učiniti prije no što krene. Polako je shvaćao da će mu odgovarati da se malo odmakne. Katju neće usrećiti takav razvoj događaja, ali izdržat će. On bi isto učinio za nju. Nakon što je završio razgovor s Anom odmah je sve objasnio Katji i otišli su s plaže. Spremio se što je brže mogao i sjeo u auto istovremeno osjećajući olakšanje, ljutnju i anksioznost. Ali potonje je prevladalo. Mnogo se puta pribojavao najgoreg ali ovaj put je strah bio veći - tako mu se barem činilo - kao da bi ovaj put zaista nešto moglo biti loše. Krenuo je oko 11 i očekivao da će doći za nekih pet, šest sati.
Pulsiranje u glavi, znoj i zagušljivost, izmaglica pred očima. Otvarao je oči i u bunilu pomislio kako je sanjao ružan san. No dočekao ga je interijer očevog stana. Nada da je sve umišljaj iščeznula je i vratila se ona ista težina. Težina koja je postala opravdana kada je jučer u 17 sati otvorio vrata stana i ugledao ga kako leži na podu dnevnog boravka. Strese se pri pomisli na taj trenutak. A tada… Pozivi. Hitna pomoć, Ana, Katja… Nakon što joj je rekao što se dogodilo, Ana je utihnula, nije se više javljala. Još poziva… Uspio je za nekoliko dana rezervirati termin za ispraćaj u krematoriju. Zvao je Jurgena da ga obavijesti o terminu. Kada je sve završilo, bio je premoren. Pronašao je bocu nekog žestokog pića i sjeo na kauč. Ne sjeća se trenutka kada je zaspao. Pogleda bocu, koja je prazna ležala pored njega. Osjeti migrenu i manjak sline u ustima, dehidraciju. Ustane i odtetura do kuhinje i pusti vodu da teče iz slavine umivajući se i pijući je. Pogleda sat i utvrdi da je prošlo pet. Treba krenuti. Otići će kući, otuširati se, presvući i popiti kavu. Tada mora po Katju i klince. Polako, umornim pokretima se obuje i izađe iz stana. Frižider u tom trenu zabuči i stvori nekoliko kockica leda.
Sat je ubrzo pokazao 5 i 30. U kutu prostorije zabrujao je robotski usisivač uz objavu o početku čišćenja. Napravio je nekoliko uspješnih prolazaka kroz prostor prikupljajući prašinu svojim metlicama i tada se s nečim sudario. Prepreka se nalazila na mjestu na kojem je pri prethodnom mapiranju prostora zabilježena čistina. Bio je to foto-album otvoren na stranicama koje prikazuju četveročlanu obitelj na ljetovanju. Na više njih u sredini nalazila se nasmiješena mlada žena glavom naslonjena na rame muškarca koji je djelovao zadovoljno. Žena je istovremeno grlila djevojčicu i dječaka koji su se cerekali otkrivajući ispale mliječne zube. Predmet je bio lagan te ga je prilikom korigiranja putanje usisivač polagano odgurao ispod kauča. Dok je usisivač čistio, temperatura je u stanu prešla 30 stupnjeva. Grad je i dalje isijavao poput indukcijske ploče.