Povremeno mi se događa da nakon buđenja usred noći više ne mogu zaspati. Noćas sam tako izmjenom faza mirovanja i vrpoljenja ležeći skoro dočekao jutro. Naposljetku sam ustao i u tišini se premjestio u dnevni boravak. Vani je još uvijek bio mrak. Iako je danju i dalje vrlo toplo, noći su postale hladnije i dulje. Svi ukućani su još spavali i bilo je tiho, izuzev zvukova automobila koji kao da nikad ne prestaju prolaziti. No nisam mario za njih, jer u glavi sam vrtio stihove jedne pjesme od benda Pool House. Upalio sam gramofon i pustio njihovu ploču.

Na bend mi je pozornost skrenuo D. spominjući da u njemu svira jedan bivši kolega s komparativne književnosti. Naposljetku smo završili na promociji njihove debitantske ploče u Dvorištu pokraj Močvare pa mi ju je D. darovao za rođendan. Došavši na promociju, osim što mi se svidjela glazba pa me zanimalo kako zvuče uživo, ponadao sam se da ću možda sresti nekoga sa studija i malo popričati. Međutim, simpatična ideja promocije na otvorenom (stage usred travnjaka, dvorište osvijetljeno žaruljama…) u praksi se pokazala pomalo promašenom. Bend si je uzeo vremena da započne i dok se okupilo dovoljno ljudi pala je noć i bilo je vrlo hladno, čemu je vjerojatno doprinijela blizina Save. Sreo sam nekoliko kolega, vidio jedan profesorski par ali nije bilo mnogo komunikacije. Pretpostavljam da je prošlo previše vremena otkad sam vidio te ljude da se bez forsiranja uspostavi razgovor. A bilo je i prehladno za daljnje pokušaje pa smo ubrzo nakon svirke otišli kući.

Ali svirka je bila dobra. Bend je orijentiran na pjesme sporog ritma i moglo bi se reći da im je glazba atmosferična i pomalo meditativna. Svojevrsni odmak u zvuku čini izostanak bubnjara čija je uloga zamijenjena elektroničkim sampleovima. Povrh tih sampleova paleta zvukova električne gitare, klavijature i puhačkih instrumenata (klarinet, fagot) stvara višeslojne teksture, dok se dvojica članova benda izmjenjuju u pjevanju. Osobno mi se ističe gitara koja koristeći efekte poput reverba, delaya i chorusa svira pulsirajuće akorde ali i sudjeluje u stvaranju eksperimentalnijih slojeva zvuka. Pritom su disonantnost i buka ugrađeni u arhitekturu cjelokupnog zvuka na način da ne odlaze onkraj granica lagodnog slušanja.

Već prvi taktovi pjesme Roadkill kojom ploča započinje odražavaju tu ‘poetiku’. Nakon instrumentalnog uvoda uspostavljena je atmosfera refleksivne sporosti i ugodni bariton pjeva sljedeće stihove:

What if this
If this is it
What if there was nothing else
And if that’s true
You’re the one that pulls me through
What if this
If this is it

Moje je tumačenje da lirski subjekt preispituje život i pronalazi svojevrsno rješenje svoje egzistencijalne tjeskobe u odnosu sa drugom osobom. Pitanja postavljena u stihovima rezonirala su sa mnom. Po meni, ne postavlja ih netko mlad već netko tko je živio nešto dulje, tko je možda kročio u tzv. srednje godine. Radi se o evaluacijskom refleksu koji se može javiti nakon što nam se životni horizont od beskonačnog potencijala svede na svega nekoliko stvari. To trenutno životno stanje je posljedica naših odluka, dobrih i loših, uz neizbježnu prisutnost kontingencije. Međutim, pristup sadašnjem trenutku i spomenuto ‘sužavanje’ mogućnosti često nije uklesano u kamen i ovisi o našoj perspektivi. Ako je evaluacija trenutne situacije negativna, možda može izazvati krizu srednjih godina.

S prolaskom godina, najveći izvor ograničenja je naše tijelo, jer neizbježno stari i propada. U mojem slučaju, uz očekivane znakove starenja kože i sve većem broju sijeda, sve mi veći problem predstavljaju koljena. Zanemarujući očigledan manjak predispozicija (i pripreme) i ne obazirući se na ozlijede, u ranim dvadesetima sam se upuštao u aktivnosti koje su mi istrošile hrskavice u koljenima. Iako sam naposljetku odustao od tih aktivnosti, akumulacija godina i poneki neoprezni pokret doveo me do ozlijede koja mi svakodnevno izaziva bol te koja ne prolazi sama od sebe. Također, posljednje dvije godine počeo sam primjećivati da me tijekom naglih promjena vremena uz koljena bole i zglobovi šake. Posljednjih dana, obavljajući preglede i čekajući rezultate pitam se hoću li uspjeti zaliječiti problem s koljenom i što me čeka u budućnosti. Hoće li bol (p)ostati dijelom moje svakodnevnice? Kako se spram toga postaviti?

Dok razmišljam o starenju prisjećam se scene iz Sorrentinovog filma Youth. Dvojac sedamdesetogodišnjaka koje glume Michael Caine i Harvey Keitel sjede u bazenu alpskih toplica te promatraju mladu golu ženu, Miss Universe (Mădălina Diana Ghenea) kako polako ulazi u bazen. Nisam neki poznavatelj njegovog djela ali primijetio sam da Sorrentinu motiv starosti i mladosti nije stran. Taj motiv ovdje dobiva svoj izraz kroz karnalno. Miss Universe kao da utjelovljuje sliku mladosti i putenosti. Uz nužnu ogradu zbog tzv. muškog pogleda, mogli bismo je čitati kao simbol onog što je u životu prolazno te objekt žudnje koja opstaje u svakoj dobi. No u filmu gerijatrija koja tu žudnju osjeća nije joj više dorasla zbog fizičkog propadanja. To stanje za kojim žudimo i koje idealiziramo će uvijek supostojati u vidu novih generacija, a na nama je da se suočimo s njegovom efemernošću u vlastitom slučaju.

To me vraća na pitanje perspektive. Asocijacija me vodi do jedne knjige koju sam čitao prije desetak godina. Autor Frédéric Lenoir pišući o sreći u jednom poglavlju temi pristupa polazeći od Spinoze. Od Spinoze preuzima ideju odmicanja od limitirane, samozaokupljene perspektive preuzimanjem šire, univerzalnije perspektive (sub specie aeternitatis). Kada smo suočeni s bolnom perspektivom, dakle, potrebno je potražiti neku ‘metarazinu’ i tada ponovno sagledati stvari. Vraćajući se na vlastiti primjer, umjesto zaokupljanosti nekom vrstom gubitka (zdravog tijela), mogu objektivno sagledati stvari i vidjeti što se može učiniti da se to posljedice umanje. Drugim riječima, iz cijele situacije izvući najbolje što se može.

Ista se meta-perspektiva može primijeniti i na ono što se nastavlja usprkos evidentnim znacima tjelesnog propadanja. Cijeli taj osobni i društveni aspekt života - svi identiteti koje zauzimamo i aspiracije koje gajimo - briga o novcu, statusu, prijateljstvu, obitelji, hobijima i strastima, poslu… Sve navedeno također je podložno gubicima, razočaranjima i neuspjesima. Mogli bismo zaključiti da će život biti više ili manje prožet nekakvim patnjama i boli. Naposljetku se postavlja pitanje što možemo učiniti s ograničenim vremenom kojim raspolaženo, problemima usprkos? Možda također zadržati svijest o relativnosti vlastite perspektive te, pomalo egzistencijalistički, pokušati živjeti što više u skladu s vlastitim vrijednostima, onim što nam trenutačno daje smisao životu.

Takav zaključak nije odviše glamurozan i ne daje instant rješenja. Jer grešaka će biti i dalje. Možda se više radi o podsjetniku da se potrebno vratiti onom neposrednom - trenutku - i živjeti kako umijemo, dan po dan. Izranjam iz tih misli nakon što je tromo ponavljanje tronotnog motiva na gitari do kraja dovelo B stranu ploče. Gramofonska zvučnica dotjerala je do posljednje brazde i šuštanje se ponavlja u petlji. Vani više nije mrkli mrak te me je, pomalo ironično, tek sad počeo hvatati umor. Ustajem pazeći na koljeno i biram sljedeću ploču. Vrijeme je da stavim kuhati kavu i da pripremim doručak. Djeca će se uskoro probuditi.