Ovo nije tekst o jazz improvizaciji. U redu, možda donekle jest. No tematski i sadržajno tekst nije svediv na nju. Dok sam ga prvi put zamišljao možda je mogao biti tekst o jazz improvizaciji. Potencijalno bi počeo s nečim poput:

U kontekstu sviranja gitare, improviziranje u jazz idiomu za mene je bilo neka vrsta bijelog kita. Sviranje jazza je iz moje amaterske instrumentalističke perspektive nudilo optimalnu točku susreta tehničke potkovanosti i kreativnosti…

Tada bih kroz tekst dodatno objasnio jazz improvizaciju te progresivno počeo raskidati sa simbolizmom njene neuhvativosti. Da bih na kraju pobjedonosno izložio kako sam došao do željene glazbeničke razine te da moja svirka zrači vještinom i kreativnim flowom. Međutim, to se nije dogodilo. Nisam uhvatio svog bijelog kita. Štoviše, odustao sam od potjere.

No odustanak ne znači da je ovo tekst o neuspjehu. OK, dobro, donekle jest. Jer zaista, kroz sve ove godine nisam postigao svoj cilj. Otkad sam počeo svirati gitaru fluentna je improvizacija za mene predstavljala glavno mjerilo dobrog glazbeništva. Nisam se zadovoljio učenjem ponekog riffa i akorda - htio sam postići stanje spontanog stvaranja. Ta me je želja motivirala i usmjeravala. Tražio sam raznovrsne materijale želeći naučiti što više, učio sam harmoniju, ljestvice i radio tehničke vježbe. Naposljetku sam upisao i glazbenu školu. U glazbenoj školi imao sam priliku vježbati sluh i učiti glazbenu teoriju, iako mi je sviranje tube (jedinog instrumenta koji je bio na raspolaganju za moju dob) donekle skretalo fokus s gitare.

Nakon nekog vremena, vrhunac umijeća improvizacije pronašao sam u jazzu. S jazzom sam se inicijalno susreo slučajno, kroz melankolične izvedbe prisutne u popularnoj kulturi, prvenstveno u filmu. Privučen tom glazbom, počeo sam otkrivati jazz kanon i polako razumijevati ideje u pozadini te glazbe. U jazzu je supostojalo konvencionalno i eksperimentalno, emocionalno i cerebralno. Jazz standardi bili su raznovrsni te bi počinjali pamtljivim melodijama nakon kojih bi se nad harmonijom pjesme improviziralo. Nasuprot fiksiranim djelima klasične glazbe, ta je improvizacija bila nešto prolazno, stvar trenutka. Ali istovremeno je zračila i nekom sofisticiranošću te je obećavala slobodu stvaranja, individualne ekspresije. Mnogo sam toga naučio o sviranju i jazzu, ali moje me vježbe i proučavanja nisu učinili fluentnim u improvizaciji.

Bio sam, dakle neuspješan. No nije li neuspjeh zapravo mladi uspjeh? Klica koja vodi prema naprijed? Međutim, ovaj tekst nije ni o napretku i učenju. Iako ga je bilo. Poput hrčka prikupljao sam internetske materijale o jazzu, nabavio sam knjige o improvizaciji, strukturirao sam složene rutine vježbanja. Donekle sam napredovao, ali sve u domeni priprema. Dakako, za pravu stvar sve je to bilo jalovo. Iako se to zbog onodobnog manjka vremena i financija nije održalo, čak sam bio na nekoliko sati instrukcija kod poznatog jazz gitarista. Sjećam se jedne prilike dok sam ga čekao ispred njegove zgrade jer je kasnio. Ispostavilo se da mu je pukla guma na biciklu. Dok je došao gurajući bicikl bio je rastresen i ispričavao se. Nakon što smo se smjestili u sobu gdje je održavao instrukcije natočio nam je ‘zasluženu rakijicu’ za opuštanje od tih nenadanih tenzija. Nevoljko sam je popio osjećajući kako me prožima toplina, šireći se od usta i ždrijela prema utrobi. Tada smo krenuli sa satom.

Zadaća mi je bila vježbati improvizaciju na vrlo jednostavan jazz standard, Blue Bossu. Instruktor je zasvirao harmoniju u samba ritmu i trebao sam pokazati kako se snalazim ‘izgovarajući’ harmonijske promjene arpeđima. Rakija koja me prožimala izazvala mi je tromost u govoru ali i nekoordiniranost između misli i prstiju. Pokušavajući odsvirati svoj zadatak, ispadao sam iz ritma i činio greške. Bio je to primjer koji ilustrira kako je učenje improvizacije zapravo učenje jezika. Tek naučene fraze i riječi nisu još bile apsorbirane i u malo zahtjevnijim uvjetima ‘izašle’ su poluartikulirano. Jazz se dakle može promatrati kao jezik. Po nekima je taj improvizacijski jezik odavno kodificiran. Derek Bailey, primjerice, ide toliko daleko da u hard bop stilu koji me privlači praktički ne vidi improvizaciju.

Analogija na koju pomišljam prilično je udaljena. Prisjećam se Borgesovih opservacija o kenningaru, metaforičnim formulacijama prisutnima u staroengleskoj i islandskoj poeziji. Naime, iza metafora koje su na prvu djelovale svježe zapravo se krila ‘zastrašujuća’ istina - radilo se o uvriježenim frazama udaljenima od bilo kakve invencije, o svojevrsnom metajeziku. U slučaju jazza, takvo je okoštavanje postalo materijalom hrpe priručnika koji izlažu popularne jazz fraze i klišeje, uvriježene prakse, sugestije kako vježbati i sl. I sve to o praksi koja je bila življena, izvan institucija, koja se prenosila mentorstvom među glazbenicima i intuitivnim razvojem sluha kroz izlaganje glazbi. Paradoksalno, nikad nisam mogao provariti učenje jezika kroz gramatiku a učeći o improvizaciji zatrpavao sam se materijalima tog tipa.

No ovaj tekst nije o epifaniji, iako sam došao do nekakvih shvaćanja. Shvatio sam koliko sam se duboko zakopao u raznovrsne materijale ganjajući kompetenciju - prepoznatljiv vokabular i tehničku spremu - da sam se cijelo vrijeme samo pripremao na kreativnost. Pritom mi je motivacija pala a kreativnost je izostala. Možda sam shvatio da nisam trebao tražiti legitimaciju i kompetenciju u starijim, priznatim formama i žanrovima da se izrazim. Umjesto toga, mogao sam se približiti DIY ethosu punka i ’nezavisnijih’ žanrova. Kažu, nije potrebno savršeno vladati instrumentom da bi se stvarala glazba. Štoviše, pretjerani fokus na tehniku može ostaviti manje mjesta kreativnosti. Naposljetku, zašto odustati i od jazza? Moguće je spustiti ljestvicu očekivanja i pristupiti mu malo više organski.

I evo me na kraju teksta, prošao sam mnogo toga pokrivši razdoblje od dvadesetak godina svojeg muziciranja. U čemu je poanta, možda će se zapitati hipotetski čitatelj. U slučaju da se taj čitatelj ne konkretizira može ga postaviti i buduća artritična, senilna verzija mene, imajući problema s praćenjem nekadašnjeg toka misli. Koji je zaključak? Kako se spram toga postaviti, što donosi budućnost? Sviranje u mom životu trenutačno stagnira zbog manjka vremena i energije. Tendencija prema beskonačnim pripremama, čiji sam tijek i zamke opisao, još uvijek je prisutna u obličju naučenog refleksa te vreba da me zaposjedne poput nekakve sablasti. Radi se o ponašanjima koja su se predugo ponavljala da samo tako iščeznu. Volio bih vjerovati da će mi sljedeći korak, dok ga napravim biti primarno usmjeren prema aktivnosti i stvaranju. I da će eventualna priprema biti svedena na ono nužno. No, ovo nije tekst koji će razrješiti taj problem. U najboljem slučaju, ovo je tekst o ljuštenju luka.