U situacijama kada odlučujem što ću raditi za ručak neposredno prije kuhanja, često se ispostavi da mi nedostaje neka namirnica. Dućan je relativno blizu pa mi to posluži kao povod za kratku šetnju. Šetajući do centra promatram sve prometniju i bučniju ulicu te razmišljam o tome što se u njoj kroz vrijeme promijenilo. Kada čovjek negdje živi od djetinjstva i donekle je svjestan svoje okoline, svaka ulica, kuća i zelena površina u njoj dobivaju svoju mikro-povijest. Ono što mi se u toj šetnji čini kao najveća promjena je nestanak svih velikih stabala na središnjem trgu.
Nestajanje se dogodilo postepeno. Dio stabala je uklonjen dok se gradio kružni tok koji je trebao smanjiti gužvu zbog sve većeg protoka automobila. Ostatak je porušen jer su postala opasna zbog sve jačih vjetrova koji u posljednje vrijeme prate ljetna nevremena. Pretpostavljam da je to donekle opravdano jer prije nekoliko godina jedno je stablo palo na spomenik ispred zgrade općine srušivši kip partizana na njemu. Spomenik je također uklonjen i vjerojatno se neće vratiti. Oštećenje je možda došlo kao savršena izlika za ‘čišćenje’ od antifašističke ostavštine, u skladu s tendencijom koja je već neko vrijeme prisutna na nacionalnoj razini. Na tom mjestu sada se nalaze sterilni travnjak i nekoliko niskih grmova.
Jedno od rijetkih preživjelih stabala je stari kesten urasao u zid i nogostup u čijoj se sjeni nalazi oglasna ploča. Prolazeći pokraj njega uvijek pogledam plakate i osmrtnice. Pretpostavljam da to dođe s određenom dobi. Jednog dana tako ugledah osmrtnicu L.-inog djeda. Prema osmrtnici, sprovod je bio održan prije nekoliko dana. Pomislih kako joj je djed s obzirom na sve dosta dugo poživio. Prošlo je skoro desetljeće otkad sam zadnji put vidio L. Zapitao sam se kako joj je baka proživjela te godine.
Sve me to podsjetilo na nekoć, kada smo povremeno odlazili kod njezinih bake i djeda. Za mene je ta popodnevna migracija u sebi imala nešto prazničko. Dok bismo došli na selo vrijeme bi se usporilo. Sati i minute barem na jedno poslijepodne prestali bi nositi važnost koju su obično imali, privremeno nam ne parcelirajući i komplicirajući svaki trenutak. Buku glavne prometnice zamijenilo bi povremeno šuštanje vjetra u krošanjama drveća, pjev ptica i glasanje pokoje domaće životinje. I prostor kao da se rastvarao. Kuće u selu nisu bile načičkane i većinu mjesta zauzimala su polja i šume. Sve je to djelovalo blagotvorno na um, pozivajući na privremeno zaboravljanje planova i briga. Prepuštanje miru trenutka ondje kao da je bilo olakšano.
Ti su mi odlasci bili ugodni i zbog činjenice što sam se osjećao dobrodošlo jer L.-ini baka i djed prihvatili su me kao svojeg. Bili su to radišni i sudržani ljudi kod kojih su osjećaji bili komunicirani djelima, a ne riječima. Još se sjećam svog prvog susreta s njima. Dok smo se dovezli autom i parkirali u dvorište, dočekala nas je baka. Bila je to sitna žena, nekog namrštenog ali dobrodušnog pogleda, s maramom na glavi. Nakon upoznavanja pozvala nas je u kuću, gdje se nalazio i djed. Djed je odnedavno bio napola oduzet od kapi a komunikacija mu je bila svedena na geste i nekoliko riječi koje je još mogao izgovoriti. Pozdravio sam ga a on me samo netremice gledao.
Djed je bio od sorte koja se ne žali previše. Ispostavilo se da je tjednima imao osjećaj da mu je začepljeno uho iako je to baki spomenuo samo jednom. Jednog ljetnog poslijepodneva, za najveće žege cijeli je dan bio s traktorom na polju. Navečer, nakon povratka s polja sjeo je na ljuljačku ispred kuće da malo odmori. I više nije mogao ustati. Sada je bio osuđen na manevriranje kolicima jednom rukom ili ležanje u bolničkom krevetu smještenom u prostoriji koju su činili dnevni boravak i kuhinja.
Tijekom našeg prvog susreta sjedio je u kolicima i promatrao me. Zbog te tišine za mene je bio poput zrcala u kojem su se odražavale moje nesigurnosti. L. mi je mnogo pričala o djedu i stvorila mi sliku jednog vrijednog i praktičnog čovjeka koji nije lako živio. Osjećao sam vlastitu privilegiranost i pitao sam se što misli o meni, s manjkom praktičnih vještima i obrazovanjem usmjerenim na nepraktično. Ipak, dok smo odlazili, pozdravio sam ponovno i ovaj put mi je uzvratio:
“Bok.”
Nakon što je djed onemoćao, prodali su većinu velikih životinja i ostavili samo jednu kravu. Uz to su imali i nešto peradi. Sezonske poslove odrađivao je L.-in ujak uz pomoć poznanika iz sela, a povremeno smo im se pridružili i mi. Za mene, koji nisam imao obitelji i familije na selu bila su to prva iskustva rada na seoskim poslovima, što je bilo poučno. No najzanimljivije mi je bilo upoznati niz osebujnih likova koji su dolazili pomoći za ručak i bocu vina. Sve su to redom bili simpatični, prostodušni ljudi koji su živjeli izvan sustava - bez zdravstvenog osiguranja, staža i redovitih primanja. A svakodnevne poslove obavljala je baka. Sjećam je se kako vilama lakoćom uzima solidnu količinu sjena (što sam iskusio dok sam to radio), prebacuje vile na rame i laganim hodom nosi sjeno kravi u štalu.
Kada bismo došli, baka bi nas ponudila ručkom a nedjeljom bi na stolu obavezno bili zapečeni štrukli. Za stolom u kuhinji uvijek nam je bilo vruće jer je hranu pripremala u peći na drva, čak i ljeti. Na istoj je peći kuhala i sir. Mliječnih proizvoda bilo je uvijek više nego dovoljno. Kući smo uvijek išli s kuhanim ili dimljenim sirom i većom bocom mlijeka. Dugi niz godina pio sam dućansko mlijeko koje mi je nakon domaćeg počelo imati okus vodenaste splačine. Obično bismo poslije ručka ili kratkog druženja s bakom i djedom prošetali selom. A u stopu bi nas pratila njihova njemačka ovčarka. Bio je to prijateljski nastrojen pas koji nije napuštao dvorište osim dok bi pratila nekoga u šetnji ili kad bi nestala na nekoliko dana tijekom sezone tjeranja. Jedan od događaja koji mi se posebno urezao u sjećanje povezan je s njom.
Jednom prilikom kada smo došli u posjet, ovčarka je imala leglo od tri crna psića. Štenci su, uobičajeno, bili neodoljivo slatki. Dva od njih su skakutala po dvorištu, ganjajući kokoši ili su se u svojoj trapavosti i razigranosti odavali međusobnoj borbi. Ta zaigrana borba šapicama i ugrizima ponekad bi u nedostatku procjene završila kratkim cviležom. No jedan je psić cijelo vrijeme stajao po strani. Bio je neobično miran i nezainteresiran. Nešto nije bilo u redu - L.-ina je baka komentirala da nije htio jesti. Rekla je da vjerojatno neće preživjeti. U zanosu nekakve odgovornosti koja je nalagala da stvari ne valja prepustiti slučaju rekao sam da bi psa trebalo odvesti veterinaru da mu se pokuša pomoći. L. je isprva oklijevala ali uspio sam je uvjeriti. Njezina baka je samo šutjela i nekim namrštenim, tvrdokornim izrazom lica gledala psića.
Naposljetku smo se zajedno sa psićem vratili do L-inih roditelja. Imao sam nešto za obaviti kod svojih pa sam se dogovorio s L. da me do njih odbaci autom. Odlučila je da će na povratku odmah otići do veterinara. Za sat vremena nazvala me plačući i rekla da dođem, psiću nije bilo dobro. Zabrinut, sjeo sam na bicikl i požurio do nje. Kada sam stigao, psić je već uginuo. U suzama mi je ispričala da je veterinar psića pregledao, utvrdio da ima žuticu i dao mu neki lijek injekcijom. Psić je nakon toga živnuo. To ju je potaknulo da usput stane u dućanu i kupi pseću hranu. Uzela mu je i nekakvu igračku, jednu od onih gumenih kosti koje štenci vole žvakati.
Nakon povratka kući sve joj je djelovalo u redu. I tada, odjednom, psić je počeo iskašljavati krv i samo se srušio. Bila je još u šoku pa sam je zagrlio. Grleći je, promatrao sam psića kako beživotno leži pored kupljene igračke. Dok se umirila, pronašli smo lopatu, stavio sam psića u vreću i otišao s njom na polje koje se nalazilo na kraju ulice. Kopajući jamu u koju ćemo položiti tijelo uginulog psića sjetio sam se pogleda njezine bake. Dok sam se toga prisjećao gledajući osmrtnicu, ponovno mi se pred očima ukazalo njezino lice - suzdržano, stisnutih usana i nekog škiljavog pogleda. Pročitah još jednom imena ožalošćenih na osmrtnici i u nemogućnosti da išta drugo napravim kimnuh te otiđoh dalje svojim poslom.