Još uvijek se sjećam tog trenutka. Pamtim ga u odbljescima koji su poput krhotina razlomljene slike. Vidim isprepletena tijela pod plahtama obasjana mjesečinom. Povjetarac koji osvježava ljetnu noć dopire do njene kose, koja polagano vijoreći miluje njeno lice. Blago razmaknute usne koje nagovještavaju zube stisnute od užitka. Spuštene vjeđe koje skrivaju pogled usmjeren negdje u nutrinu, obuzet srsima uzbuđenog tijela. Sjećam se tog trenutka kada sam pred sobom ugledao dva tijela koja plešu na rubu ekstaze. Kada sam ugledao nju i sebe.
Ranije te večeri osjećao sam se neobično, pomalo loše. Počelo je neobičnim osjećajem u udovima koji kao da su protrnuli. Ubrzo je osjećaj prešao na cijelo tijelo, uključujući i lice. Ležao sam u krevetu i pogledao je. Već je spavala i nisam je htio uznemiravati. Ustao sam i spustio se iz potkrovlja da se umijem i da popijem vode. Umivao sam se nekoliko minuta ali osjećaj nije prolazio. Pogledao sam se u ogledalo i dočekao me zamućeni odraz. Nakon toga više nisam mogao dohvatiti slavinu. Pokušavao sam neko vrijeme natočiti vodu ali nisam uspio. U tom trenutku osjećaj koji je do tada prožimao moje tijelo je nestao. Pred ogledalom sam čekao da mi se odraz izoštri ali vid kao da mi se sve više pogoršavao. To me je uznemirilo pa sam prošetao kućom. Naposljetku se odlučih vratiti u krevet, uvjeren da će sutra biti bolje. I tada se dogodilo. Došavši u sobu ostao sam zatečen misleći da me pogled vara. Stajao sam usred prostorije gledajući nju i sebe u zagrljaju. Iz početka snenu kako se prepušta mojim dodirima, ubrzo sve razbuđeniju žudnjom kako se previja pod plahtama. Pokušao sam nas razdvojiti ali ruke kao da su mi hvatale samo zrak. Pokušao sam joj se obratiti, vikao sam, naposljetku i vrištao. Nitko me nije čuo. Nisam više mogao izdržati - i morao sam otići. Morao sam IH napustiti. Okrenuo sam se prema vratima, još uvijek ne vjerujući, misleći da se radi o noćnoj mori. Vrata su djelovala promijenjeno, ili se možda prostor iza vrata promijenio - krenuo sam kroz njih i našao sam se u mračnom hodniku. Hodao sam neko vrijeme kroz tamu i tada se na kraju hodnika počelo nazirati svjetlo. Ubrzo sam došao u osvijetljeni prostor i našao sam se u velikoj auli. Aula je bila ispunjena zamućenim ljudima koji su čekali u redovima na nekoliko šaltera. Ne znajući što da radim pitao sam osobu do sebe što točno čeka i saznao da čeka predaju zahtjeva. Uputila me do stola sa zahtjevima pa sam uzeo jedan zahtjev i kemijsku olovku. Na naslovnoj stranici zahtjeva tiskanim je slovima pisalo:
ZAHTJEV ZA OTJELOVLJENJE
Činilo mi se kao da mi to treba - pomislih da ću se možda pomoću tog zahtjeva uspjeti vratiti u normalu. Ali dok sam letimice pročitao zahtjev uvidjeh da ne znam ispuniti ništa osim imena i prezimena. Odlučio sam stati u red i pričekati da pitam za pomoć i savjet, za pojašnjenje o proceduri. Čekao sam dugo. Čekajući uvidjeh da starija gospođa pozamašnije građe i kratke valovite kose koja sjedi s one strane pulta i zaprima zahtjeve iz mojeg reda ne djeluje zamućeno. Laknulo mi je zbog toga. Kada sam došao na red zaustih da izložim svoj slučaj no ona me, ne pogledavši me, prekinula i grlenim glasom rekla:
“Zahtjev i serijski broj tijela!”
“Oprostite, ali…”
“ZAAHTJEV I SERIJSKI BROJ TIJELA, MOLIM!!!”
“Ali…”
“Gospodine, molim Vas da mi date vaš zahtjev i serijski broj tijela. Imate li ga?”
“Imam zahtjev, ali nisam siguran za serijski broj tijela. Izvolite.”
Šutke prihvati zahtjev i stade ga gledati listajući i mašući glavom lijevo-desno. Nakon pola minute tišim, ali prijetećim glasom nastavi:
“Ovo vi zovete ispunjenim zahtjevom? Radi li se ovdje o nekakvoj šali? Gospodine, vaš zahtjev je prazan. PRAZAN. Napisali ste samo ime i prezime.”
“Ali, htio sam vas pitati, nov sam u tome…”
“Što gospodine? Jeste li proučili upute?” - Izvadi svezak od pedesetak stranica i zalupi njime po pultu.
“Gospođo, ali nisam siguran jesam li na pravom mjestu…”
“Niste sigurni!? Pogledajte iza sebe - vidite li red koji čeka iza vas? Budite sigurni. Izvolite pravilnik o Zavodu”, referentica je ponovno postala glasna. Ovaj put izvadila je svezak četiri ili pet puta deblji od onog prvog i ponovno zalupila po pultu.
Osjetih bespomoćnost. Samo sam htio razumijevanje. Tražio sam malo pomoći jer sam se osjećao potpuno izgubljeno. Zbog te nemoći uskoro me počeo obuzimati bijes. Počeo sam urlati. Žalio sam se na način rada, govorio sam da sam izgubljen, da samo trebam pomoć i da institucija koja se naziva Zavodom očito ne služi nama strankama. Naposljetku sam zaprijetio inspekcijom. Također sam tražio njeno ime i prezime te zatražio njene nadležne. Posljednje rečenice kao da su je uznemirile te se ponovno vratila svom smirenijem, tihom glasu i rekla da pričekam trenutak dok ona ne obavi jedan poziv.
“Halo? Bok draga, kako si? Evo tu imam jednu stranku, kaže da je nova u ovome i traži pomoć. Postala je pomalo nezadovoljna pa traži nadležnu osobu - imaš li vremena za kratak razgovor? U redu, hvala!”
Posljednje hvala referentica je skoro zapjevala ali dobio sam dojam da osoba sa druge strane telefona nije odveć zadovoljna.
“Izvolite gospodine, vraćam vam zahtjev, predstojnica će uskoro doći. Možete sjesti ovdje sa strane i pričekati nekoliko trenutaka. DOVIĐENJA!”
Time je signalizirano da je komunikacija gotova. Sjeo sam i pričekao. Nakon nekog vremena hodnicima i aulom u pravilnom ritmu počeli su odzvanjati udarci i djelovalo je kao da se izvor buke približava. Uskoro se na stepeništu koje se spuštalo u aulu pojavila žena obučena u crni kombinezon. Bila je srednjih godina, kratke crne zalizane kose i blijedog lica koje je dodatno isticao crveni ruž. Potpetice njenih cipela odjekivale su u toj mjeri da se vreva u auli stišala, djelovalo je kao da svi promatraju njezinu pojavu kako silazi niz stepenice. Spustivši se produžila je pored mene odmjerivši me. Došla je do referentice koja joj je pogled ponovno usmjerila na mene. Crna žena tada se konačno zaputila prema meni i obratila mi se usiljenom ljubaznošću.
“Dobar dan, gospodine. Dopustite da se predstavim - ja sam Predstojnica. Kolegica Kamelija spomenula je da imate nekih nejasnoća. Znate, mi na Zavodu stranke uvijek stavljamo u prvi plan. Možemo porazgovarati u mojem uredu.”
Tada zajedno krenusmo uz stepenice kojima je došla. Nisam bio pretjerano raspoložen i počelo mi je bivati pomalo svejedno te nisam mario za prijekorne i zavidne poglede drugih stranaka. Uskoro smo se našli u njenom uredu te smo sučelice sjeli.
“Slušam gospodine, izvolite reći što vas muči”, rekla je to iritantno mekim nazalnim glasom, uz prenaglašenu mimiku, kao da se prenavlja. Iako mi je cijela situacija izazivala nelagodu i iritirala me, osjetio sam olakšanje što sam dobio priliku da govorim. Ispričao sam progresiju događaja koja me dovela do Zavoda. Nisam znao što se događa, što mi je činiti. Samo sam želio nastaviti sa svojim životom. Predstojnica je cijelo vrijeme teatralno kimala glavom ali me barem pustila da govorim. Dok sam završio, nagnula se i nalaktila na stol, palčevima formirala trokut i činilo se da me pogledala. Nosila je naočale koje su reflektirale uredsku rasvjetu i nisam joj mogao vidjeti oči.
“Hm… Dakle tvrdite da ste se našli izvan vašega tijela a niste umrli? Obično nam nakon smrti stranke kod tunela pričekaju dodijeljeni mentori koji ih upute u daljnju proceduru. Ali po ovome što pričate vi ste kroz tunel prošli sami. To ćemo svakako morati provjeriti, ali prije toga dozvolite da vam dam malo konteksta. Trenutačno se nalazite u ZDS-u, Zavodu za duševne stvari, jednom od mnogih u svijetu. Tuneli vode izgubljene duše do lokalne podružnice, gdje se neko vrijeme zadržavaju prije no što se vrate u istu zajednicu. Jedino u iznimnim slučajevima može se zatražiti premještaj. Znate, kad ljudi umru, duše napuštaju tijelo i onda vođene mentorom ishode serijski broj tijela koje će sljedeće zaposjednuti. Najčešće se taj serijski broj dodijeljuje slučajnim odabirom i većinom se radi o novorođenčadi. Nakon toga je potrebno predati zahtjev za otjelovljenje. Poslije obrade zahtjeva i njegovog odobrenja nastupa MVP - ministarstvo vantjelesnih poslova - koje se bavi umetanjem i ekstrakcijom duša. Vrši se kalibracija duša za tijelo, prilagodba sjećanja i naposljetku, ako je postignuta zadovoljavajuća razina kompatibilnosti, duša očišćena tereta prošlosti ulazi u novo tijelo.”
Gledao sam njene prenašminkane usne kako se pomiču i slušao to objašnjenje kao neku elaboriranu šalu, pitajući se kada slijedi udarna doskočica. Počeo sam se smijati. Razmišljao sam o ironiji. O tome kako sam se cijeli život protivio determinističkim idejama i generalizacijama poput one o regionalnom mentalitetu a sada mi ta vamp-žena priča o jednim te istim dušama koje cirkuliraju na istom području.
“Oprostite. Jesam li rekla nešto smiješno? Kako god, ako je tako kao što tvrdite, morat ćete predati Žalbu. Naime, nekad se prilikom obrade zahtjeva dogodi greška, primjerice pogrešan serijski broj tijela i to može završiti ekstrakcijom postojeće i umetanjem nove duše u odraslo, zdravo tijelo. Vaša priča upućuje na takav razvoj događaja.”
Njezino objašnjenje činilo se smislenim. Davalo je okvir kroz koji sam mogao tumačiti ono što sam doživio. Ne samo to - počeo sam kopati po sjećanju i na drugačiji način razumijevati nagle promjene u ponašanju i temperamentu osoba koje sam poznavao. Sada sam mogao shvatiti događaje koji su prethodili prekidu s dugogodišnjom djevojkom koja je naglo postala jako nezadovoljna. Prigovarala mi je kako sam nepraktičan, kako ne obavljam kućanske poslove, otresito je reagirala u svakoj situaciji kada se nismo slagali. Od osobe koja je uvijek pokušavala naći srednji put pretvorila se u konfrontativku. Ili ujaka koji je ostavio ženu i djecu te otišao na nekakvo hodočašće i nikad im se više nije vratio. Čuo sam da se nastanio u nekoj šumskoj kolibi te živio od ‘plodova prirode’. Bili su to očiti slučajevi pogrešne ekstrakcije duše.
“Oprostite, a kako mogu to potvrditi? Što moram učiiniti za žalbu? Koliko se to čeka?”
“Polako, gospodine. Ko-rak po ko-rak. Prvo ćete otići do kolege Alana Dušobrižnića na šalter trinaest i on će vas uputiti u daljnje korake.”
Ustala je odrješitim pokretima čime je sugerirala da je vrijeme za polazak. Jedva sam uspio pozdraviti i vrata njenog ureda obložena kožom zatvorila su se pred mojim licem zamalo me udarivši. Spustio sam se u aulu tražeći šalter broj trinaest i s olakšanjem utvrdio da nema reda. Približio sam se muškarcu koji je tamo sjedio i čuo kako fućka poznatu melodiju.
“Dobar dan. Arctic Monkeys?”
“Točan odgovor! Dobar dan.” - rekao je.
“Oprostite, jeste li vi Alan Dušobrižnić? Upućen sam da vam se javim u vezi žalbe.”
“A-L-E-N. Alen Dušobrižnić. Vjerojatno te je uputila predstojnica? Razumljivo, ponekad je teško zapamtiti ime, ipak sam ovdje samo deset godina. Taman imamo pauzu ali ako mi se želiš pridružiti, možeš sa mnom do kantine.”
Ponovno sam se našao na stepeništu, ovaj put prateći Alena. Ispričao sam mu svoju priču, uključujući sve što mi se dogodilo na Zavodu.
“Ha-ha-ha-ha, zaprijetio si inspekcijom!”
“Zašto je to smiješno?”
“Dobro si se snašao. Među nekim referentima još uvijek postoji bojazan od inspekcije, ali na višim razinama u nju nitko više ne vjeruje - niti da ima ikakav regulatorni učinak, niti da uopće postoji.”
Alen je u kantini naručio sendvič. Sjedio sam pored njega promatrajući ga kako jede.
“Ponudio bih te no trenutačno ionako ne možeš jesti. Kada napustiš tijelo, kada se dematerijaliziraš, nemaš potrebu za hranom niti možeš biti u interakciju s fizikalnim svijetom. Jedino što zapravo možeš je sudjelovati u proceduri za otjelovljenje. Vjerojatno si primijetio da si zamućen? To ti je upravo zato što nemaš tijelo.”
Polako jedući objasnio mi je da duše bez tijela mogu neko vrijeme držati svoje obličje ali ako to traje predugo naposljetku ih se mora arhivirati. Ni za duše ne postoji vječnost. Alen je bio u sličnoj situaciji kao ja i čekao je priliku da preuzme nečije tijelo.
“Ali kako da ti nisi onda zamućen?” - upitao sam.
“Zaposlenjem na Zavodu na korištenje mi je ustupljeno privremeno tijelo. Nije to loše, iako moraš raditi. Rad je pro bono, ali nisam u opasnosti od arhiviranja. Najviše me iritira ova hrana - jedni te isti pljesnjivi, siromašni sendviči… Ako mi ikada odobre zahtjev, prvo što ću napraviti je pojesti dobar sendvič.”
Nakon pauze vratili smo se do šaltera. Pomogao mi je da sastavim žalbu te ju je urudžbirao. Nakon toga pružio mi je uvid u broj zahtjeva koji čekaju obradu prije mojega od čega sam postao malodušan.
“Pa koliko dugo će trebati da moj zahtjev dođe na red?! Ti si rekao da si ovdje već deset godina?”
“Gle, neću ti lagati. Situacija nije dobra… Ne možemo znati koliko će trajati, ali možemo biti sretni što nema zastare, pa ima nade!”
“Nema zastare? To me baš ne ohrabruje previše. A što je s arhiviranjem?”
“Hm, da. Gledaj, možemo vidjeti da se i ti zaposliš u Zavodu. Raspitat ću se o toj mogućnosti.”
“Zar ne postoji nekakva procedura? Natječaj?”
“Hahaha, na što ciljaš? Buniš se protiv nepotizma? Bez brige - ako su svi došli nepotizmom, nepotizam ne postoji”, gromoglasno se nasmijao.
Naposljetku sam zahvaljujući Alenu uspio dobiti posao na Zavodu. Dobio sam privremeno tijelo, desetak godina starije od mojeg prethodnog, ali nisam se bunio. Iako je bilo na pragu četrdesetih, u pogledu nekih stvari kao primjerice zglobova - bilo je čak u boljem stanju nego prethodno. Dani su prolazili i polako sam se uhodavao u poslu. Počeo sam raditi na žalbama i Alen mi je bio mentor. Zahvaljujući mentorstvu, cijela stvar je bilo skoro ugodna i njegovim nadzorom spriječene su neke spektakularne greške koje bih inače počinio. U slobodno vrijeme sam se uz Alena počeo družiti i s Kamelijom. Iza te oštre referentice krila se osoba humanističkih pogleda koja je bila spremna pričati o Frommu, Dostojevskom i egzistencijalizmu. Često smo se doticali i Nietzschea - pitali smo se o vjerojatnosti da je misao o vječnom vraćanju istog nastala kao produkt loše rekalibracije duše koja je zapamtila određene stvari povezane sa Zavodom. Ispostavilo se da je Kamelija na Zavodu svojevoljno, nakon što se odbila otjeloviti. Čekala je dušu svog muža i planirala je da predaju novi zahtjev zajedno. Teško joj je padalo njegovo odsutstvo. Njezin je status zapravo bio nedopušten i prijetilo joj je arhiviranje - osoba nije mogla samo tako odbiti pozitivno rješenje zahtjeva i ostati raditi - ali je na Zavodu ostala pukom inercijom jer Predstojnica koja je nije podnosila ujedno ju je i izbjegavala. Tada sam prvi puta čuo za Odmetnute. Razgovor o Kamelijinom statusu doveo nas je do priče o životu izvan sustava. Odmetnuti su bile duše koje su prezrele sustav i odbile sudjelovati u vječnom ponavljanju ciklusa predaje zahtjeva i otjelovljenja. Bilo je to poput legende, jer nitko zapravo nije znao. Navodno su se smjestili negdje u podzemnim hodnicima, pored arhive. Tko god je pošao dolje nije se vratio, pa je bilo jednako vjerojatno da su svi završili arhivirani.
Alen i Kamelija uputili su me u načine kako mogu pratiti status svoga zahtjeva, što me samo bacalo u očaj jer nije bilo naznaka da će moj zahtjev u skorije vrijeme doći na red. Također, jednog dana Alen mi je pokazao kako mogu pratiti status tijela pomoću serijskog broja. Odlučio sam pogledati svoje prijašnje tijelo. Saznao sam da sam ja, tj. moje tijelo i čija god se duša u njemu nastanila, prekinuo sa djevojkom. Nekoliko tjedana kasnije vidio sam da sam se zaposlio u javnoj službi i počeo se drogirati. Inicijalno, promatrati kako se netko tako ophodi prema nečemu što je nekoć bilo moje bilo je teško. No kako je vrijeme odmicalo sve sam se manje identificirao s tim tijelom. Mogućnost praćenja tijela u realnom vremenu omogućavala nam je i neke druge mogućnosti. Alen i ja povremeno smo tragali za nekim tijelom kako bismo poslušali glazbu ili pogledali film, iako je to bilo zabranjeno. Prvi puta kada sam saznao za takvo praćenje, sjetio sam se djetinjstva i trenutaka kada sam počeo otkrivati vlastitu seksualnost. Zaključavajući se u WC i masturbirajući ponekad sam se pitao vidi li me netko ‘odozgo’. Definitivno mi nije palo na pamet da bi to mogli biti nekakvi činovnici koji se ne drže internih propisa ustanove u kojoj rade.
Jednog je dana Alen primio dobre vijesti. Bio mu je odobren zahtjev i dobio je pravo na preuzimanje tijela roditelja troje djece. Radilo se o izvanrednom slučaju, o tzv. iščašenju duše, gdje duša spontano izađe iz tijela zbog nepodnošljive fizičke i emocionalne realnosti. Situacije je zapravo bila hitna, trebalo je reagirati odmah i usaditi novu dušu što prije. Tijelo je u tom trenutku bilo u vegetativnom stanju. Alen na prvu nije djelovao zadovoljno. Zatvorio se u ured za praćenje statusa tijela, vjerojatno da izvidi situaciju s tijelom i cijelom obitelji. Nakon nekog vremena došao je do mene s osmijehom na licu.
“Što je bilo?”, upitao sam
“Ma, ništa, stari. Vrijeme da se krene… Došao sam se pozdraviti. Budi mi dobro, bilo mi je dobro poznavati te. I zapamti - ustraj, i možda se vidimo u nekom drugom životu!”
Nisam više pitao za razlog iznenadnog entuzijazma, bilo mi je drago da odlazi dobre volje. Pozdravio sam ga i zaželio mu dobar sendvič. Njegov odlazak mi je donio turobno raspoloženje. Predstojnica, koja se ispostavila vrlo neugodnom od početka rada na Zavodu tih dana kao da je odlučila dodatno zagorčavati svima život. Hodala je po zgradi urlajući kako nitko nije dovoljno probitačan i ekspeditivan, da smo svi zamjenjivi te da će nas sve dati arhivirati. Počeo sam to već uzimati srcu ali srećom tada se dogodila promjena. Jednog dana na šalter za žalbe došla mi je unezvijerena duša.
“O..pprostite?”
“Dobar dan, izvolite. Kako Vam mogu pomoći?”
“Ne znam što se događa… Molim Vas pomognite mi. Zalutala sam nekim hodnikom ovdje i ne znam se vratiti.”
Pričala je to potpuno smetena, izbezumljena.
“Bila sam na terapiji, u kauču i pričala terapeutu o svojem djetinjstvu kada me obuzeo neobičan osjećaj u tijelu. Pogledala sam terapeuta koji je sjedio držeći bilježnicu u krilu i tiho hrkao. Mislim, stvarno smo imali uspjeha u ovih deset godina terapije, ali bila sam jako ljuta. Više puta sam imala osjećaj da spava tijekom terapije…”
Nastavila je pričati da se ovaj puta zaista spremila suočiti se s terapeutom ali kad mu se obratila on nije reagirao, i nakon višestrukih pokušaja. Mogao sam si zamisliti da će terapeut promjenu koju će donijeti druga duša pobjedonosno pripisati terapiji. Iako je jednako vjerojatno bilo da s tim promjenama terapija bude abruptno prekinuta. Uglavnom, stranka je rekla da je uznemirena krenula šetati njegovim apartmanom te da je ušla u neki mračni hodnik koji ju je doveo do Zavoda. Zvala se Alma i inače se uzdržavala književnim prevođenjem i kritikom. Objasnio sam joj situaciju i sažalio se nad njom - bilo je jasno da je njena situacija bila slična mojoj. Odlučio sam joj pomoći da dobije posao na Zavodu. Skoro ju je dopalo tijelo pretilog muškarca u šezdesetim godinama ali bilo je određenih nekompatibilnosti pa joj je dodijeljeno tijeflo tridesetogodišnjakinje, čime se pomladila dvadesetak godina. Postavši kolegama, počeli smo provoditi sve više vremena zajedno, šetajući hodnicima i razgovarajući o književnosti, a postepeno i o svemu ostalom. S vremenom smo postali veoma bliski. Prvi smo puta vodili ljubav u sporednom dizalu, dovoljno skrovitom, koje je koristio samo domar za prijenos novih pošiljki papira i ostalih potrepština. U žaru ljubavi nehotično smo obišli sve katove zgrade pritiskajući tijelima dugmad u dizalu. Uskoro smo detaljno poznavali svaki kutak koji je mogao poslužiti kao utočište proplamsajima naše strasti. Statusi naših zahtjeva postepeno su nam postajali sve nevažnijima. Prestao sam se obazirati na prijetnje o arhiviranju zbog kojih su svi djelatnici Zavoda bili u grču.
Još uvijek se sjećam trenutka kada sam izgubio svoje tijelo. Pamtim ga u odbljescima koji su poput krhotina razlomljene slike. Ali za tu sliku više ne marim. U potpunosti sam prestao pratiti status tog tijela. Alma i ja međusobno si ispunjavamo dane i pričamo o zajedničkom životu. Ponekad maštamo o tome kako ćemo se spustiti podzemnim hodnicima i potražiti Odmetnute te im se pridružiti. No, to nam nije toliko važno. Jer pronašli smo svoj život, ovdje na Zavodu.