Prije nekoliko mjeseci tijekom perioda intenzivnijeg slušanja jazza u knjižnici sam pronašao i posudio autobiografiju Charlesa Mingusa, ‘Gore nego psetu: Svijet po Mingusu’. Taj mi je naslov privukao pažnju iz više razloga. Mingus je bio velika i kompleksna ličnost jazza, poznat po svojoj glazbi ali i zloglasnoj naravi. Bio je vrhunski instrumentalist na kontrabasu i aranžer te vođa jazz sastava koji su izvodili kolektivnu improvizaciju s elementima modernih jazz pravaca, od bebopa do free jazza. S druge strane, kao beskompromisna ličnost bio je poznat po agresivnosti prema svima koji su njemu ili njegovoj viziji stali na put. Naposljetku, zapamtio sam da je tijekom studija njegova autobiografija bila spominjana kao dobra tema za kolegij koji se bavio odnosom fikcije i zbilje jer je podrivala uobičajene mehanizme tog žanra.
Već prvih nekoliko stranica jasno daju do znanja da se ne radi o konvencionalnoj autobiografiji. Mingus započinje obećavajuće, kratkim poglavljem dijaloga s psihoterapeutom u kojem govori da postoji više sukobljenih Mingusa. Time je najavljujeno refleksivno i složeno djelo, no naposljetku će taj potencijal ostati iznevjeren. Odmah ću priznati da knjigu nisam pročitao do kraja - ostalo mi je 70-ak stranica - što definitivno ne ide u prilog ideji da zapisujem misli o knjizi i da je kritiziram. No smatram da će argumentacija koja slijedi pokazati da sam pročitao dovoljno. Tekst je, po meni, u završnom dijelu izgubio svu snagu zbog neuspješnog načina kojim je Mingus odlučio ‘izmiriti’ različite aspekte i preokupacije svoje ličnosti.
Autobiografija je napisana više-manje kronološki, pa se dobiva uvid u odrastanje i stasanje mladog glazbenika a nakon toga i život dok se glazbom počne baviti profesionalno. Ono što donekle narušava očekivanja je što direktno o glazbi i nastupima Mingus piše vrlo malo. Spominju se mnoga imena glazbenika, primjerice oni s kojima nastupa poput Buddyja Colettea i Arta Tatuma, u jednoj epizodi odaje počast Charlieju Parkeru, ali Mingus prvenstveno piše ‘oko jazza’. Tekst zaokupljaju teme rasizma, ekonomske neizvjesnosti te ljubavi i seksualnosti, koje su često vrlo isprepletene.
Mingusovo pisanje je možda najsnažnije dok piše o rasizmu na koji je kao osoba kompleksnog podrijetla postao osjetljiv od malih nogu. Rasizam ga je pratio cijeloga života a on se direktno veže i na pitanje ekonomske neizvjesnosti - u jednom od bolji poglavlja Mingus prepričava svoj razgovor s prijateljem Fatsom Navarrom o tome kako su crni jazz glazbenici lošije plaćeni od bijelih. Pitanje honorara uvijek je prisutno, pa se spominju situacije u kojima prijetnjama osigurava isplatu za nastupe. Uz to traži i alternativni način zarade te ga pronalazi u stupanju u odnos s dobrostojećim ženama. Iako se kroz autobiografiju javlja moment romantične ljubavi koja je prožeta zabranom i nemogućnošću, na spomenuti se način tema ljubavnih i seksualnih odnosa na kraju povezuje sa stjecanjem novca.
Od početka je jasno da autobiografiju ne treba čitati kao potpuno vjerni odraz Mingusovog života. Primjerice, ima momenata kada Mingus ističe vlastite sposobnosti te je ponekad jasno da pretjeruje. No čini se da postoji snažniji fikcionalni impuls i pored te performativnosti. Od samog početka priča o sebi kao o nekome drugome, o ’njegovom malom’. Ponekad se poigrava pa navodi da je nešto savjetovao svojem malom, što ogoljuje postupak. Međutim, više od te autoreferencijalnosti na fikcionalnost upućuje Mingusova svodnička epizoda.
Svodništvo je za Mingusa način emancipacije od prekarnih uvjeta rada. Eksplicirano riječima njegovog prijatelja koji je svojim poslom uspio steći veliko bogatstvo i niz nekretnina u San Franciscu - to je način da se osveti impotentnim bijelcima i da se uzme ono što je njihovo. Iskorištavanje žena u cijeloj priči ne spominje se kao problem. Mingus stvara svojevrsnu ‘svodničku utopiju’, u kojoj istodobno uživa materijalne blagodati svodništva i ljubav žena koje podvodi, dok je podvođenje konsenzualno. Taj moment čitam kao Mingusov bijeg u fantaziju koja mu daje način da razriješi preokupaciju romantičnom ljubavlju i seksom, frustracije oko ekonomske neizvjesnosti te da ostvari svojevrsnu osvetu zbog rasizma.
Navedeno bi se moglo čitati kao psihološka fikcija, ali loša. Nema tu više različitih Mingusa, već samo jedan - koji mora kontrolirati. Stvaranjem te kompenzacijske fantazije svaki je potencijal knjige dokinut, a kritička oštrica otupljena. Daljnji tijek autobiografije osobno mi je postao nezanimljiv te nisam saznao što se događa nakon što Mingus dolazi sa svojim ženama u New York gdje koriste luksuzni stan nekog bijelog bogataša. Ali mogu pretpostaviti - ništa zanimljivo. Nakon što sam odložio knjigu nisam se uspio motivirati da nastavim. Promatrao sam je tjednima kako leži na rubu kauča a primao sam je u ruke jedino dok su je djeca u igri bacila na pod. Knjiga se postepeno stopila s ostatkom kućnog inventara poput nekakve kič-dekoracije koju prestanemo primjećivati netom nakon postavljanja u životni prostor.
Znak da krenem dalje dobio sam nakon što sam jedan dan primio neku drugu knjigu, pročitao nekoliko stranica i osjetio pravi interes, entuzijazam. Nakon toga sam Mingusovu autobiografiju bez grižnje savjesti vratio u knjižnicu. Umjesto knjizi, okrenuo sam se njegovoj glazbi, razmišljajući hoću li pustiti Mingus Ah Um, Tijuana Moods ili možda Blues and Roots. Svaki od navedenih LP-jeva posjeduje energiju koju Mingus nije uspio prenijeti u svoju autobiografiju. Ironično, Mingus-autobiograf mogao bi mnogo naučiti od Mingusa-aranžera o načinu korištenja polifonije da se stvori kompleksnije djelo.