Tijekom studija, zahvaljujući skupini ambicioznijih kolega imao sam priliku putovati vlakom od Zagreba preko Beograda pa sve do Skopja. Putovanje je bilo organizirano s idejom da okupi studente književnosti iz regije i pokazalo se prilično uspješnim. Kroz nekoliko dana u Skopju slušali smo izlaganja profesora i studenata a u međuvremenu je bilo vremena za druženje i razgledavanje grada. Bio je to primjer iskustva radi kojeg se isplati putovati - upoznao samo mnogo ljudi iz Beograda, Novog Sada i Skopja i produbio postojeća poznanstva s kolegama iz Zagreba. Vraćajući se ponio sam sjećanja na mjesta i ljude koja su opstala sve do danas.
Druženja i razgovori povećali su mi motivaciju za studij dajući mi novu perspektivu. Bila je to dobrodošla promjena nakon niza kriza u koje sam zapadao razbijajući glavu o tome što ću raditi ako studij ikada dovršim. Odmah po završetku susreta počelo se pričati o organiziranju novog, ovaj put u Zagrebu. Sada kada sam bio povezaniji s kolegama koji su organizirali cijeli događaj, htio sam pomoći u pripremama novog susreta ili na neki način u njemu sudjelovati. Nadao sam se novim iskustvima i druženju ali možda i nečemu na što ću se moći referirati u budućem životopisu. Sudjelovanje u organizaciji djelovalo mi je kao vrijedno spomena, ukazujući na proaktivnost. No na sastanku na kojem se planirala organizacija susreta ispostavilo se da je većina toga dogovoreno. Ostalo je samo pitanje pripreme ručka za kolege iz Srbije i Makedonije. Pokušavajući se uvjeriti da je i to potencijalno vrijedno iskustvo preuzeo sam taj dio na sebe. Dogovoreno je da će mi dvoje kolega pomoći u nabavci sastojaka i da ću za ispomoć u kuhanju dobiti nekoliko brucoša.
Trebalo je pripremiti hranu za otprilike šezdeset do osamdeset ljudi i izbor je logično pao na grah. Normativ smo utvrdili prepolovivši onaj iz JNA kuharice i nekoliko dana prije susreta kupili smo grah, povrće, kobasice, začine, kruh i pribor za jelo. Klub studenata izašao nam je u susret ustupivši nam prostor, kotao i plamenik. Uz kotao od tridesetak litara imali su još jedan lonac od dvadeset. Plan je bio iskoristiti oboje - prvo kuhati sav grah u jednom loncu te ga kasnije razdvojiti u mesnu i vegetarijansku varijantu. Dan prije stavio sam grah da se namače u vodi te sam dočekao i pozdravio neke od studentica i studenata koji su počeli pristizati u Zagreb. Ekipa koje sam se sjećao s prethodnog susreta ovaj put mi je djelovala ambicioznijom. Mnogi su bili uključeni u planiranje susreta te su neki od njih pripremili izlaganja. Budući da sam u vrijeme susreta morao kuhati, nadao sam se nekom druženju kasnije.
Na prvi dan susreta došao sam do faksa nešto poslije šest ujutro i polagano počeo sve pripremati. Brucošima sam naložio da dođu oko sedam, što ih nije baš oduševilo. Pomalo mamurni pomogli su pripremiti povrće, rezuckajući ga uz zajebanciju. Najveća mi je briga bila hoćemo li stići pripremiti jelo do podneva, kada je bila predviđena pauza za ručak. U nekom trenutku razdvojili smo grah i dokuhali ga zasebno u loncu i u kotlu. Sve je bilo gotovo netom prije predviđenog vremena. Nakon što smo aulom rasporedili školske klupe i stolice, kolegice i kolege polako su počeli kapati i uzimati svoje porcije. Dok sam vidio da se nitko ne rušit u grčevima umirio sam se pretpostavljajući da je jelo jestivo. Pozdravio sam se i kratko popričao s par kolega. Htio sam saznati više o tome kako je susret počeo no bilo je još posla. Nakon što je prošla gužva slijedilo je pospremanje i pripreme za sljedeći dan. Dok je sve bilo završeno bio sam umoran pa odlučih otići kući.
Drugi dan protekao je slično kao i prvi. Par prijatelja došlo mi je praviti društvo, a brucoše sam ‘pustio’ ranije. Grah sam drugi dan slučajno malo jače začinio. Budući da je bilo repeta pretpostavio sam da nije bilo toliko loše. Kad je sve završilo, preostali grah dragovoljno je prihvatila ekipa iz kluba studenata. Napuštajući prostorije kluba shvatio sam da sam propustio cijeli događaj. O predavanjima i izlaganjima koja su tih dana održana nisam znao ništa. Također shvatih da se uopće nisam uspio družiti s kolegama iz ‘regije’. Tijekom zajedničkih aktivnosti oformila su se društva, stvoreni su dogovori, a ja sam to propustio. Naposljetku, morao sam si priznati da nisam stekao niti iskustvo za životopis. Ali, rekoh si, ajde, podružio si se s nekoliko prijatelja - to je zapravo bilo lijepo. I kuhanje graha bilo je interesantno. Zabavila me pomisao da će kolegama koji su ga jeli preostala predavanja i izlaganja o budućnosti komparativne književnosti, šetnje gradom i očijukanja tijekom noćnih izlazaka biti praćeni flatulencijom. Pomislih, trag je ostavljen. Pokupio sam se kući.