Upoznao sam te dok sam se nalazio na svojevrsnom raskrižju. Nakon naglog prekida dugogodišnje veze našao sam se između prošlosti koja je djelovala protraćeno, ispunjena uzaludnim kompromisima i slobode koja je otvarala svijet novih mogućnosti. Pokušavao shvatiti što to znači za mene. Nisam namjeravao ići dalje. Odlaskom na seminar o psihoanalizi pokušao sam si dati povod da dođem u grad. Da se pomaknem i na trenutak izbjegnem vonj apsolventske agonije u kojoj sam se našao. Tamo smo slušali o Freudu i društvu, o jadnom egu koji nije gospodar u svojoj kući, o žalovanju i žudnji. O ponosu pojedinih terapeuta na napredak u terapijama koje traju desetljećima i ostalim poticajnim temama. Jednom, dok sam čekao početak seminara pitajući se što zapravo radim ondje, prišla si mi i pitala me neko beznačajno pitanje. Pomalo si me iznenadila. Nije da te nisam do tad primijetio - znao sam tko si jer smo bili kolege. Već sam prije registrirao da si mi zanimljiva i privlačna, ali nisam o tome dalje razmišljao. Ispostavilo se da na povratku sa seminara hodamo istim putem i od tad smo to činili zajedno. Tijekom tih šetnji upijao sam svaku tvoju riječ i gestu, pokušavajući održati ravnodušnost. Komentirali smo smiješne situacije i ljude sa netom završenog seminara, pričali o filmu i dijelili vlastite frustracije studijem. Jednom tjedno bilo je to naših petnaest minuta. Ostatak tjedna onoj apsolventskoj pridružila se još jedna agonija, iščekivanja te šetnje. Iz naših razgovora bilo je jasno da si ambiciozna, usmjerena na stvaranje karijere. Ali htio sam te stvarno upoznati, želio sam prijateljstvo. Ili više od toga. Prije no što sam smogao hrabrosti da te pozovem na pivo, zimske hladnoće ustupile su mjesto proljetnim kišama. I jednog dana dok smo se pozdravljali pod kišobranima, prihvatila si poziv. Nekoliko dana kasnije napokon smo sjedili jedno nasuprot drugome. Pričali smo o zajedničkim temama. Pokušaji da razgovor postane osobniji zamirali su tvojim šturim odgovorima. Nakon pića, natopljen pivom opet sam te pratio znajući scenarij koji slijedi ali prihvaćajući ga kao nužnost. Kocka je bačena. Došli smo pred ulaz zgrade u kojoj si stanovala. Pozdravila si me pristojno i suzdržano. Zaustio sam reći ono što moram.
“Ako hoćeš, možemo…”
I riječ mi je zapela u grlu, kao da je usidrena duboko u nutrini. Vrijeme kao da se usporilo. Počeo sam ponavljati poštapalice u ritmu oštećene gramofonske ploče, ne mogavši dovršiti rečenicu.
“Vidimo se.”
Izgovorila si to obzirno, milosrdno. Udaljio sam se od tebe tumarajući, nesvjestan okoline, ne sjećajući se jesam li te uopće pozdravio. Nakon nekog vremena zatekao sam se u autobusu koji me vozio kući, još uvijek omamljen alkoholom. Sljedećih tjedana mnogo sam hodao. Besciljno sam lutao ulicama grada i šumskim putevima gonjen odbljescima neuspjelog razgovora. Mrmljajući si u bradu riječi koje nisam bio kadar izreći kada je trebalo. Ne znajući jesi li mi produbila postojeću ranu ili si je očistila i dala joj da zacijeli.