Jedno od iritantnijih, iscrpljujućih roditeljskih iskustava mi je izlaženje na kraj s najezdom igračaka. Naravno, to je donekle klasno uvjetovano. No daleko su vremena o kojima mi je primjerice pričala baka, kada igrački nije bilo ili su jednostavno za većinu bile preskupe. Često mi je spominjala kako je sa sestrama za igru užetom vukla grančice - tako su se pravile da vode krave na ispašu. Nešto kasnije generacije možda će se sjećati igračaka, ali rijetkih. Danas pak, ako roditelj spusti gard, igračke okupiraju životni prostor. To me pomalo podsjeća na kipl iz romana Sanjaju li androidi električne ovce (1968) Philipa K. Dicka. Kipl je simptom modernog potrošačkog društva, entropija praćena množenjem stvari niske vrijednosti i kvalitete koje u nedostatku otpora preuzimaju životni prostor.
Da se obranimo od kiplizacije kao roditelji uvijek moramo biti u niskom startu. U stanju pripravnom da spriječimo dotok igračaka od baka i djedova, prijatelja ili pak da se suzdržimo u trenucima vlastite slabosti. Jer igračke ne prestaju nadirati, poput vode u brod koji tone. A mi igramo ulogu budućih brodolomaca. Te igračke dolaze u raznim oblicima, mogu biti iritantno glasne, šarene i blještave, ponekad skoro jednokratne. Zajedničko im je to da rijetko uspijevaju zadržati dječju pažnju nakon inicijalnog oduševljenja. I da su većinom od plastike.
Brzi gubitak interesa za mnoge igračke možda je do limitiranosti o kakvoj piše Barthes u Mitologijama (1957). Razotkrivajući buržoasku ideologiju u pozadini francuskih igračaka, on navodi da suvremene igračke funkcioniraju kao mikrokozam za odrasle, ispunjen umanjenim reprodukcijama ‘odraslih’ stvari. Cilj je da se djeca pripreme za odrasli život pa igračke imaju fiksirana društvena značenja, kao Vojska, Pošta, Radio, Medicina, itd. Takva zatvorenost navodi djecu na utilitarni i konzumeristički način ponašanja, jer u prvom planu su oponašanje i vlasništvo, dok zanemarenim ostaje modus stvaralaštva.
Isti je trend čini se zahvatio Lego kockice, igračke kojima sam se često vraćao u djetinjstvu. Igranje kockicama bilo mi je privlačno upravo zbog njihove modularnosti, mogućnosti gradnje svijeta, svojevrsne otvorenosti. No Lego je danas postao orijentiran na sve detaljnije i realistične modele čime je fokus pomaknut na jednokratno slaganje i izlaganje. S detaljnijim modelima kockice postaju sve manje i specijaliziranije pa je velik dio njih beskoristan u slučajevima kada želimo graditi nešto svoje, drugačije.
Kod Lega je vidljiva još jedna raširena tendencija povezana s logikom profita - setovi bazirani na poznatim franšizama poput Star Warsa, Harryja Pottera i zapravo bilo čega što je trenutačno popularno i profitabilno. Na istom se tragu može tumačiti sve veći fokus na velike i skupe setove namijenjene odraslima. Tako na Lego internetskim stranicama gledamo reklame sa odraslim ili sredovječnim osobama kako guštaju slažući komplete od više tisuća kockica. Da bi ih poslije odložili na policu. Čujem priče o roditeljima koji se vesele osamostaljenju djece i ‘odlasku iz gnijezda’ jer im to oslobađa prostor za njihove Lego kolekcije. Kiplizacija se nastavlja.
Lego je kao i većina igračaka plastičan, što nije iznenađujuće jer to je samo odraz šireg trenda. Plastika je prodrla u sve sfere ljudskog života upravo zbog svoje fleksibilnosti i jeftinoće. Još jednom ću se vratiti Barthesu, koji je to dobro forumulirao. Plastika je po njemu alkemijska tvar, fascinantna po tome što može poprimiti bilo kakav oblik. Štoviše, kako navodi, ‘više nego tvar, plastika je tako sama zamisao o beskonačnoj preobrazbi’. Naposljetku ona na neki način dokida hijerarhiju stvari - ‘jedna jedina stvar zamjenjuje sve ostale: cijeli svijet se može plastificirati, pa i sam život’. Završna mu je primjedba ironijska jer cilja na ugradnju plastičnih aorti u medicini, no zapravo je bio vrlo blizu. Pitam se bi li Barthes osjetio jezu suočen sa današnjim saznanjima o mikro i nanoplastici.
S kronologijom otkrivanja sveprisutnosti čestica plastike upoznao sam se nedavno gledajući dokumentarac pod naslovom Homo Plasticus - čovjek novog doba. Već duže vrijeme poznat je problem zagađenja okoliša plastikom, kao primjerice gomilanjem PET boca i jednokratne ambalaže u oceanima i morima. Kao jedan od temeljnih problema u tom slučaju spominje se duljina perioda razgradnje plastike. Međutim, plastika ni tada ne nestaje. U razgradnji ali i svakodnevnom korištenju plastike nastaju sićušne čestice koje zovemo mikroplastikom. Mikroplastike se teško riješiti jer je premala i ispostavilo se da je svugdje - u moru, u zraku, na područjima Zemlje gdje čovjek praktički nije kročio. To je potaknulo znanstvenike da se zapitaju dolazi li u ljudsko tijelo.
Naravno, odgovor je potvrdan - čestice mikroplastike pronađene su u hrani koju jedemo, u plućima, u krvi i organima, u posteljicama novorođenčadi te njihovoj prvoj stolici. Priča se i o nanoplastici, česticama koje su dovoljno male da se smjeste u našim stanicama, da nam izmijene DNK. Istraživanje o utjecaju plastike na čovjeka nije zaključeno, ali nije iznenađujuće da se kao moguće posljedice spominju alergije i bolesti poput raka. Dokumentarac završava pitanjem hoće li Homo Sapiens postati Homo Plasticus, no osobno bih modificirao nazivlje u toj dosjetki.
Problem s plastikom po meni je simptom sustava koji ne mari za održivost te srlja u budućnost orijentirajući se na brzinu i produktivnost. Vraćajući se Dickovom konceptu, taj je sustav motor kiplizacije dok je plastika njegovo ultimativno sredstvo. A prodorom plastike u naše tijelo napravljen je korak u njen završni stadij - rođen je Homo Kippleus, prožet kiplom koji proizvodi. Bilo da na to reagiramo slijeganjem ramena ili škrgutanjem zubiju, bilo da nastavimo dalje nepromijenjenog ponašanja ili počnemo razmišljati o održivosti, kipl će opstati. Jer, parafrazirajući jednog lika iz romana - kipl se može privremeno obuzdati, ali ne i pobijediti.