Nekoliko tjedana nakon rođenja Male, poslije dugo vremena obreo sam se u Vrbovcu. Bio sam na roditeljskom dopustu pomažući M. s djecom te iskoristih vrijeme kada su zaspala da odem kupiti neke potrepštine za bebe i da na kemijsko čišćenje odnesem rabljenu dječju sjedalicu koju ćemo uskoro početi koristiti. Kupovinu sam obavio brzo pa mi je ostalo nešto vremena dok čekam da završi kemijsko čišćenje. Odlučih sjesti i popiti kavu.
U Vrbovcu sam prije nekoliko godina radio pa sam se kroz povremene odlaske na kavu tijekom pauze upoznao s kafićima na tom području. No vrteći u glavi ‘ponudu’ nije mi se išlo niti u jedan (premračan, prenakrcan, odbojna terasa, itd.). Tada sam se sjetio novijeg kafića u koji nisam imao priliku često zalaziti jer je otvoren u vrijeme kada sam mijenjao posao. Odlučih se uputiti tamo. Sjeo sam i naručio kavu s mlijekom. Kafić je bio lijepo uređen - vintage žarulje visile su posvuda, eklektični namještaj u kojem je dominiralo drvo davao je ugođaj topline, a zidovi su bili dekorirani različitim natpisima i slikama. Nadohvat ruke na jednoj komodi bile su novine a na drugoj hrpica starih knjiga. I konobari su bili dotjerani - nosili su elegantne crne uniforme dugih pregača dok je kava kojom sam poslužen bila u craft šalici i uređena lijepim ‘coffee artom’.
Kao roditelj male djece u posljednje vrijeme rijetko sam se nalazio u prilici da sjedim sam, u miru i da polako udišem atmosferu nekog mjesta. Posljednji tjedni kao da su se stopili u jedan dugi dan ispunjen plačem i pokušajima da se Mala umiri, uz paralelne napore da joj stariji brat ne ostane zanemaren. Sada su spavali ali uskoro će se probuditi i rutina će se nastaviti. Uzeo sam žličicu i na trenutak dvojio hoću li promiješati kavu, promatrajući ukrašenu pjenu. Kava je bila blagog okusa s malo previše mlijeka, ali godila mi je. Otpivši nekoliko gutljaja polako sam se počeo prepuštati opojnoj atmosferi koju je intenzivirala glazba sporog tempa. Intuitivno osjetih da se radi o nekakvom smooth jazzu koji povrh izraženog pulsirajućeg ritma kombinira jednostavne harmonijske promjene i laganu melodiju. Doživljaj je bio smirujuć. Na trenutak pažljivije poslušah glazbu i ostadoh pomalo zatečen.
Shvatio sam da je glazba koju slušam napravljena na računalu uz korištenje digitalnih instrumenata. No to mi nije smetalo jer elektronička glazba nije mi odbojna i često sam je slušao. Nije bilo teško primijetiti da je gitara koja svira melodiju digitalni insturment - tonovi koji su odsvirani po artikulaciji su više podsjećali na klavijaturu. Ono što me je aktivnijim slušanjem odbilo je sama melodija. Radilo se o nabacanim tonovima koji su bili upotrijebljeni u točnom kontekstu, ali fraziranje je bila bezoblično. Ta arbitrarnost djelovala je mehanički. Tim saznanjem kao da se posred iskustva opuštajuće atmosfere kafića i njegove ugodne vanjštine pojavila napuklina.
To me navelo da cijelu situaciju i mjesto gledam drugačije. Osvrnuh se ponovno. Oku ugodan interijer počevši od namještaja, motivacijskih poruka pa sve do simpatičnih sitnica i dekoracija sada mi je djelovao šablonski, kao da je napravljen da bude ‘insta-ready’. Da bi ga mogli fotografirati i dijeliti preko društvenih mreža. A podijeljene fotografije biti će neodoljive i jedne drugima potpuno nalik. Kafić mi je sada djelovao poput još jednog u nizu sličnih kafića koji niču po urbanim centrima. Objekti tog tipa možda bi se mogli naći u kvartovima pogođenima gentrifikacijom, uz bok raznovrsnim snack barovima, hubovima i fine dining restoranima.
I dok kafići i srodni objekti tog tipa niču poput gljiva, u pozadini treperi rast cijena nekretnina i ekonomska neizvjesnost građana. A svu njihovu raznovrsnost i ’niche’ ponudu paradoksalno prati osjećaj istosti. Svakim novim lokalom napravljen je korak dalje u homogenizaciji kojom svaki grad polako gubi samosvojnost te postaje kopija ideje jednog te istog grada. Robe koja će na početku imati auru novosti i koja će se s vremenom ’naturalizirati’ i oblikovati nas koji je koristimo. S tim mislima, kafić u kojem sam se našao počeo mi je djelovati poput patvorine, blještave i zavodljive sintetike iza koje se skriva sve kompleksnija i neizvjesnija realnost. A u pozadini mi je poput tihog refrena odzvanjalo pitanje o budućnosti koja čeka mlađe generacije.
Prenuh se iz razmišljanja i pogledah sat. Vrijeme je za poći. Pomislih, pretjeruješ, ovo je samo simpatični birc u Vrbovcu. Popio sam ostatak ohlađene kave zajedno s pjenom, koja mi je sada djelovala bljutavo. Nakon što sam platio zaputio sam se prema autu. Vozeći se počeo sam se mentalno vraćati u neku drugu stvarnost. Došavši na brzu cestu na horizontu se ukazala Medvednica. Trebali bismo malo izaći van, možda do šume. Mala ima grčeve, ali brzo će to proći. Veselim se tome kako će rasti i mijenjati se, pitam se kakva će biti u usporedbi s bratom. Hoće li se slagati? Ako sutra popodne dobro zaspi, mogao bih se malo poigrati s Malim. Ako ih navečer uspavamo na vrijeme, mogao bih malo čitati. Ili pisati. I tako dalje.