Sviranje gitare za mene je od samih početaka bilo obilježeno tenzijom između ambicije i gušta. Bilo je tu svega, od intenzivnijih perioda kada sam nešto naučio i uvježbao pa do stagnacije zbog loše motivacije, u jednom trenu i zbog ozlijede. Bilo je i zabavnih, kreativnih perioda ali i onih potpuno suprotnih. Ambicije su mi se mijenjale ali konstanta je to što se nikad nisu realizirale. No to je u redu, jer kad razmislim najbolji momenti su mi uvijek bili oni kada sam neopterećeno guštao. Danas, kada više nemam mnogo vremena (a ponekad i energije) za sviranje, uzimam gitaru bez velikih planova. U nedostatku društva za svirku, češće se okrećem akustičnoj ili klasičnoj gitari.
U posljednje vrijeme privukli su me aranžmani za klasičnu gitaru japanskih aranžera Noriyasua Takeuchia i Kenichija Ebea. Ima nešto zavodljivo u zvuku klasične gitare - ton proizveden kontaktom noktiju i kože prstiju s plastičnim žicama posjeduje dozu intimnosti i ekspresivnosti koja je čini jedinstvenom među instrumentima. Spomenuti aranžeri vješto koriste taj dinamički potencijal stvarajući aranžmane popularnih pjesama koji zvuče profesionalno a nisu preteški. Pravo otkriće. Tijekom te ‘klasične’ faze nedavno sam se sjetio i jedne programatske minijature koja je na humorističan način imitirala auto. Učio sam je svirati davno pa se nisam sjećao detalja ali pomoću interneta brzo sam saznao da se radi o Starom autu Dušana Bogdanovića.
Stari auto jedna je od šest minijatura u ciklusu Six Pieces Enfantines, koje funkcioniraju kao etide za učenike u ranijem stadiju učenja klasične gitare. Pronašavši notni zapis, zasvirao sam je ponovno. Pjesma počinje isprekidanim tonovima koji sugeriraju probleme pri paljenju automobila. Nakon toga kreće poigravanje ritmom – stvara se kontrast između fraza s neprekinutim nizom tonova (auto se kreće) i onih s isprekidanim nizom (auto zastajkuje). Završetak čini ubrzavanje do ‘pune brzine’ s naglim zaustavljanjem. Susret s tom glazbom potaknuo mi je sjećanje na Tomeka, koji mi ju je pokazao.
Tomeka sam upoznao kao srednjoškolac, tijekom početaka učenja sviranja gitare. Radio je u jednom od gitarskih dućana, ‘Fenderu’, u koji sam odlazio kupovati sitnice poput žica i trzalica. Ti odlasci za mene su bili svojevrsni društveni događaj, traženje socijalizacije te možda i mentorstva. Ponekad bih visio u Fenderu gledajući gitare ali zapravo sam se nadao razgovoru ili nečijoj dobroj svirci. Ekipa koja je radila uvijek je bila prijateljski raspoložena pa sam se osjećao dobrodošlo. Među njima bio je Tomek, tamnoputi lik kratke kovrčave kose i polupromuklog baritona koji kao da mu je davao određeni autoritet. Tijekom jednog razgovora saznao sam da drži instrukcije iz gitare i zainteresirao sam se.
Dogovorio sam termin ne znajući što točno očekivati od instrukcija. Ispostavilo se da je Tomek bio ‘klasičar’. Rekao mi je da je završio srednju glazbenu školu za gitaru, pa je u instrukcijama bio dosta fokusiran na aranžmane za solo gitaru. Otkrio mi je niz lijepih stvari – aranžman Joplinovog Entertainera iz neke ragtime/blues pjesmarice, Tarregine minijature (Adelita, Lagrima), Milongu Jorgea Cardosoa, ali i spomenuti Stari auto. Svirajući Stari auto, prisjećam se momenata na instrukcijama dok mi je Tomek pokazivao prstomet i dok smo polako prolazili kroz stvar sekciju po sekciju. Uz to u sjećanju mi oživljava i prostor njegovog stana na Krugama gdje sam dolazio na instrukcije.
Instrukcije su se održavale u jednoj većoj prostoriji ispunjenoj starijim namještajem. Jedna je polica funkcionirala kao pregrada između dnevnog boravka i prostora namijenjenog za instrukcije. Tijekom instrukcija Tomek se često tim prostorom kretao, nestajući iza pregrade i vjerojatno obavljajući neke sitnice tijekom moje borbe s pjesmom na kojoj smo radili. Često je djelovao nekako napeto, pomalo nabrijan - sjećam ga se kako se kreće svojim stanom dok mu kapljice znoja polako izbijaju na čelu. Pomislio sam da je pomalo čudan ali se nisam time zamarao. Bio sam previše fokusiran na zadatke koje mi je zadao pokušavajući ih odsvirati.
Tomek nije bio formalan tip, dao bi mi da ostanem kod njega nakon isteka sata instrukcija. Zadržavao bih se dok su mu drugi učenici dolazili na instrukcije te bi se postepeno formirao kružok. Sat vremena instrukcija vrlo se lako moglo produžiti na dva ili više. Tada sam imao priliku upoznati druge klince koji uče svirati, podružiti se ali i odmjeriti vlastitu vještinu s njihovom. U to vrijeme uvijek je bila prisutna ta pomalo smiješna kompeticija, vjerojatno izraz nesigurnosti ali i ega koji je tražio priznanje.
U jednoj od tih grupnih situacija Tomek nam je demonstrirao improvizaciju – dao nam je upute o akordima koje trebamo prebirati te je preko toga polako počeo graditi improvizaciju. Zatvorenih očiju zasvirao je polaganu melodiju koju bi onda prekinuo nekim bržim nizom tonova. Pretpostavljam da je u improvizaciji kombinirao akordne tonove s bržim pasažima u kojima je koristio melodijske motive. No tada o tome još nismo imali pojma. Odsvirano je za nas bio nalik na alkemiju zbog koje smo se međusobno pogledavali u divljenju, vjerojatno se nadajući da ćemo jednom biti sposobni producirati nešto slično.
Uvijek sam se s instrukcija vraćao s pozitivnim iskustvom, novim saznanjima iz razgovora i nekom pjesmom na kojoj smo radili. No to nije dugo potrajalo. Jednog je dana Tomek napomenuo da će uskoro morati na put. Budući da sam mu unaprijed platio za četiri sata instrukcija te da smo odradili samo jedan od tih sati, rekao je da će njegov prijatelj odraditi ostatak te mi je dao njegov broj. Bilo je to posljednji put da sam ga vidio. Nakon Tomekovog nestanka, kontaktirao sam njegovog prijatelja koji mi je odrješito dao do znanja da ne postoji nikakav dogovor o odrađivanju preostalih sati instrukcija.
Dok se svega toga prisjećam, čini mi se da je cijelo iskustvo za mene bilo formativno unatoč tom nesretnom, naglom kraju. Sve što sam tada naučio kao i pojedine razgovore koje smo vodili pamtim bolje nego većinu toga što sam naknadno učio pomoću sve dostupnijih internetskih materijala. Bih li kroz godine izbjegao start-stop dinamiku koja pomalo podsjeća na Stari auto da sam imao nečije vodstvo? Ne mogu znati, ali sumnjam. Već u tim počecima vidim početke neke krive motivacije i manjak discipline. No možda je najbitnije da se aktivnost nastavila, da nisam odustao.
Pitam se što je s Tomekom danas i kakav je njegov odnos prema sviranju… Svira li uopće? Dok sam kod njega pohađao instrukcije, na internetu sam pronašao stranicu s notnim zapisima pjesama za klasičnu gitaru i nadobudno ih isprintao. Većinom su to bile stvari inspirirane flamenkom i tzv. maurskim stilom – Tarrega, Albeniz i sl. Htio sam pokazati te note Tomeku kao potencijalni materijal za naše instrukcije. Ali kada sam mu dao fascikl s notama on je pretpostavio da sam mu ih poklonio, zahvaljujući uz komentar da će to svirati jednog dana kada će biti stariji.
Zbunjen sam gledao kako odlaže fascikl na kauč i nisam rekao ništa. Koliko je vjerojatno da je taj fascikl preživio sve ove godine te da je ponovno otkriven na nekoj prašnjavoj polici? Odustajanje od nečega u čemu si dobar, u čemu uživaš, oduvijek sam smatrao tužnim, pomalo tragičnim. Stoga zamišljam Tomeka kako u noćnim satima prebire po tim notama pa naposljetku sjeda i zasvira Tarregu.