Danas čitam da je francuska Akademija Goncourt uklonila s liste za ovogodišnju nagradu roman nakon optužbi da je knjiga ‘gotovo u potpunosti’ nastala uz pomoć umjetne inteligencije. Te su optužbe došle s anonimnog profila na mreži X iza kojeg je stajao kolumnist jednih francuskih novina. Tvrdio je da je knjigu ‘provukao’ kroz sustav za AI detekciju i tako došao do navedenog zaključka. S druge strane, poznato je da se ne radi o potpuno pouzdanoj metodi - neki izvještaji svjedoče da su drugi programi procijenili da je knjigu napisao čovjek. Ipak, na povlačenje je presudano djelovao novinski tekst u kojem je isti autor optužen za plagijat svoje nagrađene priče. Ta me je vijest navela da se zamislim nad vlastitim korištenjem AI-ja i o njegovu utjecaju na moje pisanje.
Ovaj sam blog počeo pisati prije otprilike pet mjeseci i do sad sam na njemu ‘objavio’ petnaest tekstova. Inicijalna je ideja bila vježbati pisanje te po mogućnosti napredovati i pronaći svoj ‘glas’. Tekstovi koje sam napisao nastajali su većinom u noćnim satima kada sam nakratko bio oslobođen roditeljskih i ostalih dužnosti. Taj se kontekst zasigurno odražava i u samim tekstovima te je utjecao na svojevrsnu poetiku bloga. Svaki od napisanih tekstova sigurno se mogao dorađivati, stilski ispolirati, kratiti no meni je bilo najbitnije da iskomuniciram ideje i slike koje me zaokupljaju i da napišem donekle zaokruženi tekst. Revizija se obično svodila na ispravljanje meni očitih gramatičkih i sintaktičkih pogrešaka i rastavljanje poneke preduge rečenice. No, povremeno bih iz znatiželje, nakon što bih tekst napisao, ubacio cijeli sadržaj u prompt. Zanimao me rezultat ali i neka povratna informacija.
Budući da u vrijeme pisanja ovog teksta (a vjerojatno će tako ostati i dalje) za blog ne zna mnogo ljudi, reakcije i komentari koje sam dobio na pisanje malobrojne su i šture. Štoviše, otkrio sam da mnogi osjećaju neku vrstu otpora dok se napisano podijeli s njima te se čitanje često odgađa i tekst naposljetku ostane zaboravljen. Pretpostavljam da je promptanje prvenstveno bilo motivirano željom za dodatnom perspektivom (validacijom?). Ono što sam dobio iz tih promptova prilično je repetitivno - analize eseja bi ukazivale da je mišljenje asocijativno, da se kreće od konkretnog prema generalnom te da završava soft zaključkom. Interpretacije su bile donekle na tragu onoga na što sam ciljao, uz poneki promašaj ili iznenađenje. Kritike su bile da previše objašnjavam, da trebam više vjerovati materijalu i da bi određeni dijelovi teksta imali veću snagu da su usidreni u konkretnoj sceni ili bi tekst općenito profitirao od kraćenja. Slični su se ‘uvidi’ pojavljivali od teksta do teksta, čak i dok se AI modelu zadalo da nastupa iz drugačijih uloga.
U ovom trenutku dobro je podsjetiti da AI modeli obično traže statistički najvjerojatniju sljedeću riječ. Tako da bi se možda (nisam stručnjak) odgovor dobiven na taj način mogao promatrati kao neki prosjek podataka na kojima je model treniran. Kritika koju sam dobio mogla bi proizlaziti iz dominantnog pristupa kreativnom pisanju. To je definitivno jedan od mogućih pristupa pisanju ali on nije univerzalan, niti superioran drugim načinima. Da se svi drže tog pristupa, pisanje bi bilo uniformno. Nisam prepravljao svoje tekstove na tragu tih primjedbi ali svejedno sam apsorbirao te informacije. Zbog te činjenice osjetio sam nelagodu nakon čitanja o detekciji AI pisanja. Počeo sam se pitati - ako je AI dio moje svakodnevnice - jesam li posve sam osmislio i pisao svoje tekstove? Dakako, svi smo pod nekakvim utjecajem, ali utjecaj AI-ja vidio sam kao prijetnju integritetu vlastitog pisanja. S tim u vezi, javila mi se nova znatiželja - hoće li moji tekstovi biti prepoznati kao stvoreni AI-jem?
Koristeći ChatGPT prvo sam mu postavio pitanje može li analizirati tekst i utvrditi radi li se o AI-generiranom sadržaju. Dobio sam odgovor da se mogu napraviti neke procjene, ali da ništa nije moguće utvrditi sa potpunom sigurnošću. Dok sam ubacio svoje tekstove u prompt i pitao jesu li tekstovi generirani AI-jem odgovor je bio da najvjerojatnije nisu, jer postoje idiosinkratičnosti u stilu i mišljenju, mnogo grešaka, itd. Ali također je navedena mogućnost da je pisanje bilo asistirano AI-jem. Nakon što sam model ‘pogurnuo’ tim smjerom, pitajući što je točno napisano pomoću AI-ja, model je ubrzo pronalazio AI-fragmente u praktički svakom tekstu. To po meni ukazuje na problematičnost takvih analiza. Jasno, nisam radio sa specijaliziranim programom za tu svrhu, ali pretpostavljam da im je problematika srodna.
Iako znam da sam tekstove pisao sam, nelagoda nije nestala i to me potaknulo da preispitam vlastite ciljeve. Stav glede cijele problematike ovisit će o tome što očekujem od pisanja. Želju za pisanjem imao sam još odavno, prije ere AI promptova. Pisanje je za mene aktivnost koja pojedincu omogućava da se izrazi, kreativno, analitički ili kakogod. Iz tog razloga recentni razvoj situacije u kojem generativni AI prodire u sve dijelove svakodnevnice stvara mi osjećaj klaustrofobije. Jedan od tekstova koji sam htio napisati da se spram toga postavim tematizirao bi odnos kreativnosti i AI-ja. Planirao sam to malo istražiti, ali ova me prilika navodi na ad hoc pristup.
Na prvu, glede AI-ja i kreativnosti ili konkretnije pisanja, mogla bi se istaknuti dva različita potencijalna smjera i pristupa. Prvi smjer bio bi korištenje AI-ja bez opterećivanja o vlastitom autorstvu. Nešto na tragu igranja šaha uz korištenje šahovskog enginea, ali dok je to dopušteno za sve sudionike. Na taj način svatko koristi sve što ima na raspolaganju i stvara na nov način. Tehnologija u određenim situacijama može služiti kao svojevrsno pojačalo ljudskih sposobnosti, što bi u pogledu kreativnosti moglo iznjedriti zanimljive rezultate. Drugi smjer bio bi potpuno izbjegavanje korištenja AI-ja. U ovom slučaju najbolje je potpuno prestati koristiti prompt za bilo što povezano s kreativnim procesom. Na taj način možemo biti sigurni da nismo pod utjecajem tog alata.
Što se mene tiče, spomenuta nelagoda koju osjećam daje naslutiti smjer koji biram. Ne idealiziram neko predtehnološko doba i svjestan sam prisutnosti tehnologije u svojem trenutačnom pisanju i ako potpuno zaboravimo na AI. Pisanje na računalu je brže i omogućuje efikasnije i nelinearno uređivanje teksta. Blog omogućuje komunikaciju kakva prije nije bila moguća, itd. Ali, kao što sam već pisao, AI mijenja nešto fundamentalnije - način na koji mislimo. Mijenja nas. Korištenjem prompta dobivamo rezultat aktivnosti u kojoj (uglavnom) nismo sudjelovali. Na taj način propušta se sam proces i ‘dublje’ mišljenje. A ako za cilj uzimam upravo aktivnost - mišljenje i pisanje - odabir je jasan.
Bye bye, AI.