Tog dana otac je došao kući vidljivo uzbuđen i nestrpljiv. Bilo je jasno da je nešto donio, ali i da je nešto drugačije. Veće su kupovine u našem kućanstvu oduvijek predstavljale obiteljski događaj. Bez obzira na to radilo se o novom TV-u s teletekstom s (tada) ogromnom dijagonalom od šezdeset i pet centimetra, mikrovalnoj pećnici ili nečemu trećem, uvođenje te stvari u naš dom kao da je slijedilo isti scenarij. Otac bi obično došao kući i svečano objavio da je donio nešto novo. Nakon toga, svi bismo se okupili oko oca vrlo zainteresirani. Tada bi slijedilo prenošenje predmeta u zaštitnoj ambalaži iz auta u kuću.
Zatim - otpakiravanje. Uz malo nervoze, ambalaža - to zagonetno obećanje i zadnja prepreka do samog predmeta, bila bi otklonjena. Nestrpljenje bi se tad povećalo jer slijedilo je podešavanje uređaja. Ako bi uređaj bio jednostavan, ponekad bi prošlo i bez psovki. U suprotnom, uz napetost oformio bi se stručni tim koji je kombinacijom nepogrešivo krive intuicije i nekompetentnog čitanja priručnika za uporabu nakon nekoliko kriznih situacija koje su zahtijevale deeskalaciju, upogonio predmet i lansirao ga u svakodnevnu uporabu. Tada bi uslijedio period intenzivnijeg korištenja a vrijeme bi pokazalo koliko je kupovina bila hirovita, ili preciznije, u kojoj se mjeri hirovita kupovina pokazala praktičnom.
No ovaj put cijeli je ritual narušen od samog početka jer otac nije ništa objavio već je samo pozvao majku da mu dođe pomoći. Bio je rastresen i dok su prenosili predmet iz auta otresao se na majku jer je zapela za okvir vrata. No sve je ubrzo zaboravljeno nakon što je kutija odložena u dnevni boravak. Sjećam se da sam sve to promatrao dijeleći uzbuđenje svojih roditelja. Otpakiravanje je bilo donijelo nešto frustracija jer kutija je bila pretjerano osigurana selotejpom. Nakon što je kutija otvorena, lica mojih roditelja praktički su zasjala, dok sam ja ostao zbunjen.
“Evo ga! Konačno je naš! Trajalo je dugo ali došli smo do njega.”, rekao je otac.
“Tata, što je to?”, upitao sam.
“To ti je, sine, nešto važno o čemu ćeš čuti još mnogo.”
“Ali što je to?”
“Šmrljnjof.”, odgovorio je i vratio se raspravi s majkom o poziciji koju će taj predmet zauzeti u dnevnoj sobi.
Ništa me u vezi toga nije zainteresiralo pa sam izašao iz sobe i vratio se igri autićima. Kasnije tog dana dočekalo me je neugodno iznenađenje. Bilo je vrijeme pranja zubiju i nakon čega je obično slijedio crtani film koji se prikazivao prije glavnog dnevnika. No u dnevnoj sobi na komodi gdje se nalazio televizor sada se nalazio taj predmet. Televizor je iskopčan iz struje bio nasred sobe, na tepihu.
“Mama, što se dogodilo s televizijom? Zašto je Šmljnof tamo?”
“Ništa se nije dogodilo, sine. Samo ćemo malo drugačije organizirati prostor.”
“Hoću gledati crtić!”
“Danas ćemo pročitati priču a sutra ćemo pronaći mjesto za televizor pa ćeš gledati crtić.”
Sjeo sam na kauč i majka je počela čitati priču. Čuo sam majčin monotoni glas, ali nisam je slušao. Nezadovoljno sam promatrao taj predmet. Sutradan je televizor zaista postavljen, iako više nije bio okrenut prema kauču tako da sam crtani film gledao sjedeći s poda. Televizor koji je do tad funkcionirao poput obiteljskog ognjišta, čiji je žamor činio pozadinu dnevnih aktivnosti i koji je bio mjesto okupljanja uvečer, bio je ugašen. Narednih dana otac i majka često su navečer sjedili zajedno i promatrali komodu, držeći se za ruke. Nekad smo im se pridružili ali brzo bi nam dosadilo. Zaista nisam razumio u čemu je stvar.
Vrlo bih se brzo prilagodio dolasku Šmrljnjofa u kuću da to nisu saznala djeca s kojom sam išao u razred. Jednom, na satu tjelesnog učiteljica nam je rekla da stanemo u vrstu i u stranu je pozvala Jelicu. Začuo se šapat.
“Jelica živi u drvenoj kući bez WC-a!”
Nastao je žamor. Iz došaptavanja se moglo razabrati “Ima uši!”, “Ne pere se” no tada osjetih nelagodu jer mi se činilo da sam čuo i nešto poput:
“…se hvali da ima Šmrljnjof. Baš je glupi, mama i tata kažu da ga je preskupo platio.”
Osvrnuo sam se ali nisam uspio vidjeti tko je to rekao. Možda Ivan ili Miroslav. To me uznemirilo ali nisam bio siguran jesam li dobro čuo pa sam se odlučio pretvarati da se ništa nije dogodilo. Kasnije tog dana, nakon povratka kući izašao sam sam iz kuće kao i obično da bih se igrao. Obično bi mi se pridružio i Robi, moj susjed i najbolji prijatelj. Bili smo vršnjaci i često smo se nakon škole igrali u njegovom ili mojem dvorištu, samo preskočivši ogradu. Robi je zaista izašao ali nije se odazvao na igru, samo je viknuo da mi je tata glup i da laže da ima Šmrljnjof. Pokušao sam ga uvjeriti da ga zaista ima, ali samo je otišao u kuću.
Sljedećih nekoliko dana iz istog razlog zadirkivali su me u školi a nakon nastave igrao sam se sam. Jedan dan, dok sam zatekao oca i majku kako sjede pred Šmrljnjofom, više nisam mogao izdržati.
“To je glupo. Šmljnj… Šmljof je obična glupost, mrzim ga! Zašto ste ga kupili!?”, nakon toga sam plačući otrčao u spavaću sobu i ridajući legao potrbuške na krevet. Čuo sam korake koji se približavaju i ubrzo je kraj mene sjela majka.
“Što se dogodilo? Zašto plačeš?”, rekla je blagim glasom. Ispričao sam joj sve što se događalo prethodnih dana dok me milovala prolazeći mi prstima kroz kosu. To me umirilo pa sam prestao plakati, samo povremeno šmrcajući. Tada me zagrlila te je rekla da djeca nekad budu zlobna, ali da će sve biti u redu.
Taj vikend na ručak su nam došli Robi i njegovi roditelji. Dok su roditelji razgovarali, Robi mi je prišao i pitao me hoću li se igrati autićima pa smo otišli do kutije s igračkama u spavaćoj sobi. Tijekom igre, roditelji su nam se preselili u dnevni boravak razgovarajući uz kavu, zainteresirano komentirajući i Šmrljnjof. Nakon tog dana, zadirkivanje u školi ubrzo je potpuno prestalo a Robi se ponovno igrao sa mnom nakon nastave. Nakon toga sam zamalo potpuno zaboravio na cijelu tu strku. Jedino što me na cijelu stvar podsjećalo je to što su mi se roditelji počeli družiti s Plemenitićima pa smo ih povremeno posjećivali.
Odlazak Plemenitićima bio mi je naporan i uvijek sam pružao otpor pokušavajući navesti roditelje da ostanemo kod kuće. Plemenitići su bili prvi koji su u cijeloj općini nabavili Šmrljnjof. Imali su veliku kuću uređenu lijepim namještajem i to mi je zapravo bilo zanimljivo. Ali u samom držanju gospodina i gospođe Plemenitić mi se nešto nije sviđalo. Njihov sin Ivan, također moj vršnjak, čim bi nas vidio povukao bi se u svoju sobu. Tako da sam bio osuđen na dosađivanje u blagavaonici, za stolom gdje su sjedili odrasli pričajući o dosadnim temama. Obično bih od dosade u nekom trenutku kliznuo pod stol. Jednom sam načuo gospođu Plemenitić da komentira da se ne ponašam baš lijepo. Srećom, cijela stvar kao da se riješila sama od sebe. Kroz vrijeme te su posjete bile sve rjeđe i naposljetku su roditelji prestali spominjati Plemenitiće. Komunikacija s njima svela se na povremeni usputni pozdrav tijekom šetnje ulicom.
Uskoro je sve više ljudi, uključujući i Robijeve roditelje nabavilo Šmrljnjof. Moji su roditelji i dalje držali do toga, ali kao da je aura oko tog predmeta splasnula pa je malo izgubio na važnosti. Postepeno sam na to potpuno zaboravio zabavljen svojim dječjim brigama. Tek tijekom puberteta, kada sam krenuo u srednju školu ponovno sam o tome počeo razmišljati. Tada su me zanimali izlasci, te sam htio ostati dugo u noć u gradu a roditelji mi to nisu dozvoljavali. Jednom sam se prilikom, ljut zbog toga opet osvrnuo na Šmrljnjof.
“Jebo vas vaš Šmrljnjof! Umjesto da vlastitom djetetu date ono što traži vi se klanjate toj besmislici! Gledam kako svaki jebeni dan sjedite pred tim govnom, sretni i samozadovoljni. Dajte se samo pogledajte. Jadno.”
Oca mi je na te riječi zaboljelo u prsima, morao je sjesti. Kada je došao k sebi, bez ijedne riječi otišao je u drugu prostoriju. Majka mi se ovaj put obratila grublje, ljutito:
“Kako te nije sram?! Tata i ja se cijeli život trudimo da ti bude bolje a ti nam tako vraćaš? Samo brinemo za tebe, vjeruj mi, ovako je bolje za tebe. I tata ti je cijeli život naporno radio da bismo imali Šmrljnjof. Imali smo ga prije no mnogi drugi, a ti to olako uzimaš. Jednog dana ćeš shvatiti… Imaš zabranu izlazaka mjesec dana!”
Ljutito sam uzeo vazu sa cvijećem i pogodio Šmrljnjof te izletio iz dnevnog boravka. Zaključao sam se u vlastitoj sobi, istovremeno osjećajući bijes i krivnju. Dok sam ležao drhteći od navale adrenalina slušao sam majčine jecaje dok je skupljala komadiće razbijene vaze i čistila nered za mnom. Taj događaj kao da je obilježio naredne godine mog odrastanja. Komunikacija s roditeljima bila je sve lošija, a neslaganje veće. Ali svemu je ipak došao kraj.
Naposljetku sam odrastao. Zaposlio sam se i oženio te dobio djecu. Danas sam dobar s ocem i majkom. Živim u svojoj kući ali ih redovito posjećujem sa svojom obitelji. Također, vlastitim trudom i odricanjima uspio sam kupiti i svoj Šmrljnjof. Za razliku od roditelja, dok sam nabavio Šmrljnjof nisam od toga radio nikakvu dramu. Starijem djetetu, sinu koji je već u stanju da shvati objašnjavam što to znači. Naučit ću ga da to cijeni, postepeno ga izlažući tome, bez moraliziranja. Neću napraviti grešku svojih roditelja.